Šta se dogodi kada prestanemo osuđivati?

Priznajem, osuđujem tuđe ponašanje, izgled, odluke i izbor. Koliko vas je spremno priznati ovu naviku sebi i ostatku svijeta? Poput većine pribjegavam donošenju zaključaka iako ne znam šta je prava istina. Na osnovu površnih i poluistinitih podataka utvrđujem „činjenično stanje“ , uokvirujem, pakujem u kutije, slažem u ladice, kategorišem i lijepim naljepnice. Vrlo jednostavno donosim presudu i živim svoju zabludu, posmatrajući ljude i situacije jednodimenzionalno.

Kao neko ko želi posmatrati  svijet kao „širu sliku“ morala sam dopustiti sebi da sagledam stvari iz različitih uglova, i tako izazovem sebe u nastojanju da promjenim naviku koja me vukla korak unazad. Već na početku počela su navirati pitanja:

  1. Da li je moje mišljenje o nekome stvarno važno?
  2. Da li je propast svijeta ako ponekad nemam mišljenje?
  3. Koliko krivo pretpostavljanje i automatsko zaključivanje može štetiti meni i drugima?

 

Na prvom pitanju ego se već strašno uznemirio, vrišteći: „Pa valjda Ja nešto znam! Moje mišljenje je ispravno i objektivno! Samo govorim onako kako jest, ne rugam se, ne kritikujem, ali jednostavno je tako!“ Iz vizure ega moja objektivnost je neupitna. Razmišljajući dublje, moja objektivnost je rezultat različitih uticaja, programa i kalupa. Vjerovatno je nekad neko koga sam, iz nekog razloga smatrala objektivnim ili stručnim, rekao nešto što sam usvojila kao apsolutnu istinu i uvjerila sebe da je to moje mišljenje. Uvjerenost u ispravnost tog mišljenja zbilja je smiješna kao i potreba da je drugi uvaže kao relevantnu. Definicija objektivnog bi glasila: lišenost emocija, vrijednosti i svega neopipljivog. Međutim, objektivno se često miješa sa normalnim, zdravorazumskim, ustaljenim i društveno prihvatljivim. Svi mi koji tvrdimo da smo objektivni, zapravo smo debelo subjektivni, samo odbijamo priznati da progovaramo iz svog sistema vrijednosti, iz ličnog balkona, koji nas koči da vidimo širu sliku.

Naravno, možda se pitate kakve to veze ima sa praksom kritikovanja. Povezano je, jer se iza paravana objektivnosti želi sakriti ranjivost, odnosno pokušava se maskirati nesposobnost prihvatanja lične prirode. Naša mišljenja su itekako lična, subjektivna, obojena vrijednostima, emocijama, prošlim iskustvima, odgojem, itd. I to je sasvim u redu! Ipak, nije uredu bježati od toga, jer smatrati svoje mišljenje „ekspertnim“ doprinosi aroganciji koja podrazumijeva kritikovanje svega i svakoga. Zbog toga je u najmanju ruku neozbiljno i nesmotreno donositi sudove iz egoistične pobude da budeš pametan, ispravan i objektivan pogotovo onda kada raspolažeš sa malo ili nimalo činjenica.

Kada sam upitala sebe: „Da li je ok ne imati mišljenje?“ ego je uzvratio protupitanjem: „Kako to misliš da nemaš mišljenje, helou?“ Sasvim normalna reakcija, jer ja sam uvijek imala spreman odgovor, svakom loncu poklopac i najpametnija. No, radeći na tome da to promijenim, uvidjela sam da je odgovor „ne znam“ ponekad više nego dovoljan i da nema ništa loše u tome što ne znam, čak štaviše mnogo je bolje nego iznositi stav koji je pogrešan ili iskrivljen. Začepiti usta sveznalici u meni sa skromnim, sramotnim i glupavim „ne znam“ značilo je veliki uspjeh. Tada sam shvatila kolika sam ustvari neznalica kada se upuštam u kritikovanje drugih bez da znam stvarne uzroke njihovih odluka i ponašanja, odnosno šta je to što se zaista događa iza kulisa.

To me osvjestilo u pogledu toga  da je vrlo teško znati istinu, sve je relativno i vrlo je lako upasti u zamku automatskog zaključivanja na osnovu pukog pretpostavljanja. Kako je sve moguće, ništa nije isključeno i sve je isključeno. Ključna riječ, u mom vokabularu rijetko korištena – MOŽDA! Dakle, mogu nagađati do besvijesti bez da donesem automatsku presudu i zaključim predmet. Ostaviti otvorena vrata ili da nešto visi u zraku, takođe je iznimno teška zadaća za osobu poput mene koja sve želi završiti, uobličiti i dati ime. Prvi put sam prepoznala tu crtu rigidnosti  koja me u prošlosti mnogo koštala. Nanijela je štetu meni i drugima. Grubo sam otpisivala druge zbog njihovih mana i nedostataka. Biti u krivu – veliki je pomak jer svoje „pravo da sam u pravu“ nikad nisam dovodila u pitanje. Iz ove perspektive, želja da budem u pravu i da se takmičim u tome, izgleda mi krajnje djetinjasto i traži mnogo energije.

Prestati osuđivati takođe iziskuje mnogo truda i posvećenosti, ali cilj vrijedan toga je – preskočiti „balkon“ koji nas sputava u razumijevanju i prihvatanju drugih onakvih kakvi oni jesu. Šira slika o kojoj govorim je princip ništa ljudsko nije mi strano, jer svaki pokušaj da se odvojimo od drugih, isticanjem razlika, zanemarujući sličnosti je produbljivanje patnje i odstupanje od ljubavi prema sebi. Tada se moramo zapitati zašto oštro sudimo sebi pa se to ogleda u nemilosrdnoj kritici tuđeg načina života, osobina ili nečeg potpuno banalnog poput  stila oblačenja? Varka je misliti da smo bolji od drugih ako iskažemo „objektivan“ stav naspram toga kako žive ili rade. Bijedan je izgovor i utjeha, takođe. Dok smo fokusirani na druge, naši neriješeni problemi se gomilaju poput neopranog suđa. Gledati svoja posla je najkonkretnija životna formula, jer dokle god se bavimo drugima zapostavljamo sebe.

Ako nekome nedostaje motivacije i akcije da poboljša svoj život na bilo kojem polju, sve što treba učiniti jeste prestati pričati negativno i arogantno o tuđim životima, odnosno prestati trošiti energiju na prosuđivanje i osuđivanje. Tada će se po defaultu okrenuti sebi, pronaći će vrijeme neophodno da se posveti svojim ciljevima. Ono što je još bitnije, promijeniće se u odnosu prema drugima, postaće tolerantnija i otvorenija osoba nego ranije, razumijeće njihove razloge, daće im prostor i slobodu djelovanja. To je prirodan proces za koji je potrebna jaka volja i entuzijazam da se iskorači u novo područje, da čovjek testira svoje granice i mogućnosti.

Šira slika podrazumijeva da svako od nas  djeluje iz svog trenutnog nivoa svjesnosti  i zbog toga nema opravdanog razloga za grubost, podsmijeh i osudu. Neznanje, neosvještenost, postojeći programi razmišljanja i postupanja su samo polazne stanice na kojima treba razvijati prihvatanje, milost i ljubav , ali prvo prema sebi.

Advertisements

Umjesto rođendanske čestitke

Rođendani s nulom su posebni jer zatvaraju i otvaraju životna poglavlja. Pa ipak prva misao je da starimo, vrijeme nam curi, nismo više ni mladi ni ludi, vrijeme je da se uozbiljimo ako do sada već nismo. Skeptici će reći šta se tu uopšte ima slaviti ili obilježavati, kad su  rođendani tu da nas podsjete da nismo više u cvijetu mladosti, da nam „rok upotrebe“ prolazi. Ovakvo razmišljanje neminovno vodi u depresivno stanje.

Čudno je kako vrijeme mjerimo na osnovu količine traga koji ostavlja na našem tijelu, čineći ga izmijenjenim, dok ignorišemo činjenicu da ono neizostavno utiče na promjenu naše percepcije sebe i svijeta oko nas, naših vrijednosti, uvjerenja i svega onog što nam je važno. Heraklit je rekao da ne možeš ući dvaput u istu rijeku, život je rijeka koja te čak i neprimjetno oblikuje i preoblikuje.

Uspjeh poistovjećujemo sa materijalnim postignućima, sve se svodi na pitanje šta je to što imam: Imam li diplomu, posao, stan, auto, suprugu/supruga, djecu, kredit za vratom? Neko zaista uspije ostvariti sve to, ovim ili obrnutim redoslijedom. Ipak, više me intrigira pitanje šta je to što sam spoznala do svoje tridesete, jer smisao življenja je konstantno učenje. Od svih latinskih izreka najdraža mi je „Sve svoje nosim sa sobom“. Suštinska stvar koju sam shvatila je da život ne ide pravolinijski, previše je zavoja, ispravnih skretanja koja su se u početku činila pogrešna, vraćanja unazad, previše obilaznica a premalo prečica.

Najteže je bilo savladati lekciju strpljenja onda kada se čekanje činilo poput vječnosti, i prihvatanja situacija u kojima se sve ruši. Između strpljenja i prihvatanja posebno izazovnim se činilo pustiti kontrolu. Nedostatak kontrole u meni je budio osjećaj tjeskobe i panike. Neizvjesnost mi je stvarala patnju.

Da život ne ide pravolinijski, po nekakvom ustaljenom planu i programu koji vrijedi jednako za sve, shvatila sam kad sam prihvatila da nije sve u svoje vrijeme već sve u moje vrijeme.

Odustati od koncepta da je život brzo i jednostavno putovanje od tačke  A do tačke B, za mene je značilo  odustati od potrage za perfekcijom u sebi i u drugima.  Potreba za savršenstvom nosi sa sobom naviku prosuđivanja i osuđivanja kako sebe tako i okoline. Siguran put za izgubiti ljudsku notu u sebi.

I kada se iluzija o jednostavnosti življenja raspadne kao kula od karata, javlja se panični strah od neuspjeha i da nisi dovoljno dobar. Želja za priznanjem je ogromna, a iza nje se samo krije želja za smislom. Sa trideset sam shvatila da smisao nema veze sa normalnim i onim što se od mene očekuje. Moja očekivanja od drugih i njihova očekivanja od mene stvarala su patnju jer su nužno vodila u razočarenja. Vezati se za određen ishod događaja je gadna stvar i veliki izazov za premostiti.

Za prvih trideset nataložilo se svega, zato nije loša ideja krenuti od dna, što svakako zahtjeva predanost i hrabrost u suočavanju sa samim sobom. To me pomalo podsjeća na opsesivno-kompulzivno skupljanje stvari, gdje se na  kraju  nađeš zatrpan među svim tim stvarima a ne znaš ni kako si dospio u to stanje. Počneš da oslobađaš životni prostor razdvajanjem potrebnog od nepotrebnog, pa se teško odvajaš od neke sitnice koju nisi ni znao da posjeduješ dok nisi krenuo u proces čišćenja. Ista stvar je sa navikama i obrascima ponašanja koja nam očigledno ne donose ništa dobro a da toga većinom nismo svjesni.

Zbog toga ne žalim za dvadesetima i ne govorim: „Eh da mi je ova pamet bila“, zato što do „ove pameti“ ne bi ni došlo da se kockice nisu posložile kako već jesu. Prihvatiti verziju sebe iz prošlosti je preduslov lične evolucije. Za mene je sazrijevanje zapravo buđenje, zbog toga mi osvrt na dvadesete izgleda poput kratkog sna u kojem sam čvrsto spavala, znam da sam nešto sanjala ali se nikako ne mogu sjetiti šta.  Riječ je o osjećaju neprisustva u vlastitom životu, konfuzije, beznađa i odlaganja. Sa trideset godina, pod punom moralnom odgovornosti, krećem u zanimljivu avanturu otkrivanja svog mikrokosmosa i svega onog što mi je zaista važno. Doduše, taj put sam malim koracima započela prije četiri godine. Tada nisam ni slutila gdje me to sve vodi, ali životna rijeka strpljivo i skoro nečujno, ali potpuno smisleno, usmjerava.

Osjećati se dobro  u svojoj koži, izaći iz sopstvenog zatvora, živjeti slobodno, potpuno i autentično zvuči već pomalo otrcano, ali je vrlo mukotrpan posao jer zahtjeva da se suočimo sa svim duhovima iz ormara, prljavštinom ispod tepiha, navikama koje nas drže ukalupljenima, plašljivim i nemoćnim da bilo šta promjenimo. Ipak na taj put se isplati krenuti, jer je nagrada velika , a zove se -rasterećenje. Dodatna motivacija je činjenica da iz ovog života niko od nas neće izaći živ, prema tome boravak ovdje nam je ograničen. Iluzija je da imamo vremena, svako odlaganje je luksuz.

Kakvu poruku bih poslala dvadesetogodišnjoj sebi? Apsolutno nikakvu, jer poruka ne bi mogla doprijeti do tadašnje verzije mene. Bio je potreban most da spoji dvije strane,  most vremena praćen spoznajom. Mogu samo reći hvala joj na otporu, buntovništvu, nestrpljenju i strahu. Radila je kako je najbolje znala. Vremenom je shvatila da ne želi živjeti život uspavane ljepotice, ne želi biti odvojena od svijeta, ne želi se skrivati zbog svoje nesavršenosti, više ne želi trčati kroz život. Konačno je odustala od svih sporednih uloga.

Kad podvučem crtu, ovaj život i nije tako loš, čini mi se da i sijede u mojoj kosi dobijaju svoj smisao.

 

Vrijeme je da bježimo, jer državu stvarno nije briga!

Često čujem rečenice poput: „Samo kukavice bježe, hrabri se odvažno i srčano bore za bolje sutra, za budućnost svoje djece,  bolju i pravedniju državu.“ Ili već izlizani stih Alekse  Šantića: “ Ostajte ovdje sunce tuđega neba neće vas grijati kao što ovo grije…“ Zvuče mi naivno, smiješno, sarkastično i bezobrazno.

Kažu da je tuđina maćeha, ipak tvrdim da ne može biti lošija od majke domovine koja nas je bespomoćne napustila. Osjećamo se napušteno, nevoljeno, nesigurno,  potlačeno i poniženo. Nespremni za let, već unaprijed pokidanih krila, nemamo samopouzdanje, izgubili smo vjeru u sebe, u druge, u cjelokupan sistem. Zatvor bi bila preblaga usporedba sa onim što osjeća pripadnik mlade generacije, životareći na brdovitom Balkanu. Mlad čovjek željan je da iskusi život u punom smislu te riječi, da bude slobodan, samostalan, da kreira i organizuje život po svom ćeifu, da upozna svijet, putuje, susreće nova lica. Ako mu se uskrati osnovno pravo da živi od svog rada, neće biti u mogućnosti sebi priuštiti barem dio  onog što želi.

Generacije prije nas su trbuhom za kruhom odlazile u svijet i tu nema mnogo razlike između njih i nas. Jedina razlika je velika ogorčenost i gađenje koju danas gajimo prema nepravednom sistemu. Zbog toga bi bilo previše očekivati od današnjeg mladog čovjeka, koji traži svoje mjesto pod suncem, da bude naročito patriotski raspoložen. S vremena na vrijeme javiće mu se nostalgija za maminom kuhinjom, želja da popije kafu sa najboljim prijateljem, i dalje će navijati za svoju reprezentaciju ali će se priča o patriotizmu tu završiti. Zašto? Jer je borba za ličnu egzistenciju mnogo važnija, to je ono što nam neće nikad priznati oni koji trideset godina rade u Njemačkoj busajući se u prsa sa ljubavi prema rodnoj grudi.

Da se ne stekne krivi dojam, nije riječ samo o pukom preživljavanju, već i o dostojanstvu i poštovanju za kojima mladi ljudi vape. Želja da se njihov trud i vrijednost prepoznaju i nagrade je pokretačka sila koja ih gura naprijed, da iskorače u nepoznato i izađu iz beznađa u kojem su dugo bili zarobljeni. To je kap koja preliva čašu. Po svemu sudeći, u potrazi za tim primorani su napustiti svoju zemlju.

Ovo pišem jer nam se u zadnje vrijeme na svojevrstan način podmeće priča o patriotizmu, o tome da treba ostati, da je sebično željeti bolji i i kvalitetniji život negdje u Evropskoj uniji.  Zamisli, kažeš visokoobrazovanoj osobi od 30 godina, koja je provela šest godina na Zavodu za nezaposlene (jer Zavod za zapošljavanje još uvijek ne radi svoj posao) bez dana radnog staža, da je sebično što želi graditi  dostojanstven život u inostranstvu! Danas oni koji su dali najbolje godine i zdravlje (a mnogi i život), za domovinu, su na rubu egzistencije , potpuno marginalizirani i obespravljeni.  Bili su krajnje nesebični i danas plaćaju visoku cijenu. Ono što nam se želi poručiti sladunjavom pričom o tobožnjoj ljubavi prema domovini jeste: „Upropasti svoje najbolje godine za tuđe sebične interese.“ Igranje na kartu emocija je prolazilo 90-tih, danas ne.

Pored toga, nerijetko čujem stavove poput: „Mladi očekuju da ih država, tj. sistem spasi i servira im sve gotovo.“  Obično to govore oni što su svoju užu i širu rodbinu zaposlili u državne institucije na neodređeno. Ovakvim stavom se očajnički želi skinuti teret odgovornosti svih koji su učestvovali u kreiranju ovakvog stanja. Država je odgovorna da omogući platformu, odnosno uslove za rast i razvoj svakog pojedinca. Na pojedincu je šta će učiniti dalje. U našem slučaju, država nam podmeće nogu na svakom koraku. O našoj kolektivnoj i pojedinačnoj odgovornosti za stanje kakvo jest, nekom drugom prilikom.

Žao mi je što nismo dorasli konceptu i kulturi življenja općeg dobra. Žao mi je što nam je patriotizam jeftini populizam. Žao mi je što istinske patriote uvijek izvuku deblji kraj. Žao mi je što vrijeme brzo prolazi, što nemam dva života jedan da posvetim sebi, a drugi domovini. Ipak, nemam vremena za žaljenje, jer vrijeme je da se krene. Tuđe sunce ne grije snažno, ali mama kaže: „Ne okreći se, sine“.

 

Tradicija i inovacija-dvije strane istog novčića

Dok u staroj sehari brižljivo čuvamo heklane salvetiće, bakrenu džezvu, recept za baklavu i pitu, vuneni džemper i čarape, zapitamo li se šta je to što ćemo mi svojoj djeci i unucima ostaviti u amanet. Da li će kolekcija Instagram fotografija i nenadmašni rekord u igricama postati nešto što se prenosi s koljena na koljeno i čuva od zaborava?

Razmišljajući o modernom čovjeku i njegovoj sposobnosti da radi i stvara, pada mi na pamet uticaj tehnologije. Da li aplikacije koje broje korake ili nas podsjećaju da pijemo vodu, potvrđuju koliko je današnji čovjek nesposoban ili možda nesvjestan svog života? Usput rečeno, svaka čast pojedincima koji su osmislili i kreirali te i slične aplikacije, time su izrazili lični potencijal. Ali šta je sa velikim brojem onih koje je tehnologija učinila još više lijenima. Poražavajuće je da umjetna inteligencija, ma kako korisna bila, postaje sve dominantnija a čovjek sve manje vjeruje i djeluje u skladu sa svim svojim ogromnim mogućnostima.

I dok dokolicu danas riješavamo društvenim mrežama, aplikacijama i igricama, naši preci su svoje slobodno vrijeme trošili razvijajući svoju inovativnost, rezultat toga su prekrasni unikatni predmeti koji svjedoče koliko su bili kreativni i posvećeni. Mada će zvučati da je ideja u tome da oživimo stare zanate i rukotvorine, upravo je suprotno. Čuvajući svu materijalnu i nematerijalnu baštinu od zaborava, grčevito se držimo nostalgične i idealizirane slike prošlih vremena, dok tumaramo po sadašnjosti, ravnodušni spram nje, čekajući bolje sutra koje nikako da dođe.

Problem nije u naninoj baklavi i bakinim božićnim kolačima, već u tome što slijepo slijedimo recept, ne dodajući ništa novo i svoje. Zbog straha i nesigurnosti, duboko smo zakopali maštovitost i kreativnost. Tradicija i običaji drže nas u prošlosti, što može doprinijeti  stagnaciji svakog napretka i razvoja. Od naših predaka možemo naučiti kako da poštujemo i razvijamo svoje talente i izgradimo vlastiti put djelovanja. Sve ono što čuvamo u sehari, vjerovatno predstavlja izvrsne i vrijedne „izume“ same po sebi, ali to ne znači da ne možemo ili ne smijemo napraviti nešto što će isto tako ostaviti trag u vremenu  ali ovaj put u svrhu inspiracije budućim generacijama, a ne kao dio folklora i održavanja običaja pod svaku cijenu.

 

Kako čuti dušu, kada svi oko tebe pričaju?

Razlika između usamljenosti i samoće je jasna. Usamljeni možemo biti i kada smo okruženi ljudima, dok je za stanje samoće neophodno odsustvo drugih. Istina je da je čovjek društvena životinja i mnogi još uvijek tvrde da je samoća nešto negativno i da se ne treba osamljivati. Idu toliko daleko, da smatraju da se od samoće može čak i poludjeti. Ipak kao osoba osjetljiva na tuđu energiju, buku i jaku svjetlosti i sama se često povlačim u osamu jer na taj način punim baterije. Ponekad je teško objasniti ljudima zašto u njihovom društvu ne mogu ostati duže, rijetki su koji zaista razumiju. Ako poludjeti znači ući u koštac sa samim sobom onda sam luda, priznajem.

S obzirom da mi mozak radi sto na sat, prakticiram da se distanciram od drugih, ali takođe i od sebe (svojih misli i stavova) kako bih se ponovo vratila sebi. Znam, čudno zvuči, ali sve što je čudno pripisujem Saturnu u 12. kući 🙂 Nismo ni svjesni koliko smo okruženi raznim sadržajima, bombarduju nas svakodnevno porukama sa billboarda, naslovnih strana, Facebooka, Twittera, Instagrama, dnevnika, itd. Previše je mišljenja, komentara, stavova, utisaka. Sve to upijamo poput spužve u svoje energetsko polje,  u većoj ili manjoj mjeri, nesvjesni koliko nam zapravo  šteti. Povrh svega imamo svoje mišljenje koje je opet proizašlo iz prosuđivanja datih riječi ili postupaka. Većinu vremena provedemo u „mislećem“ stanju, što nas vodi sve dalje od onog što stvarno jesmo.

Mene lično sve to zamara. Zato kada se povučem u kutak gdje mogu u miru saslušati vlastite misli i emocije sve izgleda mnogo jasnije i jednostavnije nego kad sam u moru različitih uticaja. Zbog toga mi priroda izgleda kao odličan izbor uvijek kad želim biti svijesnija svog postojanja, a dobra stara izreka „pustiti mozak na pašu“ itekako ima smisla. Istini za volju, to mi je nemoguća misija u vrevi života na pokretnoj traci, u kojem mi pažnju odvlače stvari koje u suštini nemaju puno veze sa mnom. Ogromne količine stresa i nervoze su većinom rezultat nepotrebne brige oko tuđih reakcija i djelovanja.

Upravo iz tog razloga, bez obzira da li je neko vuk samotnjak ili društveni leptirić, doza samoće je od važnosti za dobar balans i jasnije granice gdje počinje “ja”, gdje završava druga osoba i obrnuto. Mada će mnogi ekstroverti reći da im je strašno dosadno u društvu samih sebe, pitanje je zašto misle da su drugi ljudi interesantniji od njih. S druge strane, izrazito introvertne osobe zbog straha od nerazumijevanja okoline odbijaju društvo povlačeći se u sopstveni svijet. Prvi bježe od svog unutrašnjeg svijeta, dok drugi bježe od ljudi u vlastiti kosmos. Riječ je o dvije krajnosti koje se mogu prevazići kad je uzrok takvog ponašanja otkriven i prihvaćen.

Društvenost i samoća su dvije strane istog novčića, barem u mom slučaju.  U interakciji sa drugim ljudima stičemo životno iskustvo, ali činjenica da se rađamo i umiremo sami, govori dovoljno koliko pažnje trebamo posvetiti harmoniji vlastitog bića. Razumijem da to nije sebičnost, već ljubav prema sebi.

Ispuniti uloge životom, a ne život ulogama

Da li životne uloge zaista znače život? Kad kažem život, mislim na pravi život, autentičan, čist, slobodan od bilo kakvog pritiska nepisanih pravila. Razmišljajući o ovoj temi zaključila sam da promašiti život znači potpuno se poistovjetiti sa svojim životnim ulogama. Sve uloge podrazumijevaju određeni skup pravila ponašanja i djelovanja. Ta pravila su smislili neki drugi, a od pojedinca se očekuje da ih slijedi i ne dovodi u pitanje. Pa ako se poistovjetim sa svim tim – tuđim mjerilima, gdje sam onda tu ja?

Često sam se pitala zašto stariji ljudi s posebnim ponosom govore da su nekad bili studenti, mladići, djevojke, direktori, mlade mame, vrijedni radnici, magistri, doktori, profesori, inženjeri, menadžeri, predsjednici,i sl. Zar su manje vrijedni, sada kada više ne igraju te “prestižne”uloge? Vrijednost je u životnom iskustvu, ma kakvo ono bilo. Ako kao žena mislim da ću biti vrijednija kada se udam ili rodim djecu, varam se. Možda ću dobiti društveni aplauz, a iluziju takvog vrednovanja shvatila je svaka žena koja se razvela ili tužnom sudbinom ostala bez djeteta.

Sve uloge i titule mogu jednog dana biti oduzete, a pismene potvrde pocijepane. To su trenuci kada nas život demantuje i otkriva krhku i lažnu sigurnost i bitnost koja se krije iza uloge. Gorka je to istina od koje se teško oporavlja svako ko je jednom bio autoritet, pozicija, vlast i moć, pa doživio pad.

Kada sam krenula u prvi osnovne, stariji su rekli. „Sine, od sada ti samar (teret) ne ide s leđa“. Tada nisam razumjela šta to tačno znači, znam da sam bila oduševljena svojom prvom značajnom ulogom – da budem đak, i to ne bilo kakav već odličan đak. Uobičajena pitanja poput: kako je u školi, kakve su ocjene nisu mi bila strana, jer šta se može drugo pitati  dijete školskog uzrasta nego kakva je situacija u školi. Srećom, takva pitanja me nisu mučila jer sam imala zavidne rezultate. Tipično je da studenti odgovaraju na pitanja: koja si godina, koliko ispita do kraja, kada ćeš diplomirati, i sl. Normalno je da se mlade pita kada će se oženiti i udati, nezaposlene –da li će se zaposliti u skorije vrijeme, bračne parove – kada će dobiti dijete, radnike sa zavidnim radnim stažem- kada će u penziju. Dakle, za sve vrste uloga postoji i određeni skup „normalnih“ pitanja koja su nezaobilazna. Programirani , ukalupljeni, šablonizirani, zarobljeni smo u sva ta moranja, u sva besmislena „to je tako jer je tako“.

Ne mislim da su uloge i titule nešto loše, upravo suprotno – to su prilike da naučim nešto o sebi i drugima, ili da razvijem određene vještine. Problem je kad se svim silama trudim da ispunim očekivanja koja se nameću kroz tu ulogu, problem je kada više nije potrebno da mislim svojom glavom, ili djelujem po sopstvenim kriterijima. Sada shvatam šta je značila rečenica o teretu na leđima. Zaista mi je teret kada živim po tuđim pravilima, jer tada sam daleko od  sebe. Vjerujem da je dobar život balans, to znači ne dopustiti da me uloge uguše. Suština je baviti se stvarima koje me ispunjavaju, iako su možda trivijalne, smiješne, besmislene ili „gubljenje vremena“.

Svjesna sam da je igranje uloga zapravo začarani krug u kojem prolazi život. Na kraju će biti važno samo koliko sam u tome svemu bila sretna, a koliko sam jedva čekala kraj, šta sam radila iz ljubavi, a šta zato što moram, ili zato što je društveno prihvatljivo. Kad zamišljam svoju starost, zamišljam da pričam o svom životu na način da izdvajam ono najbitnije – a to su iskustva i događaji koji su rezultat mog iskrenog i autentičnog djelovanja – djelovanja iz srca. Čini se jednostavno, ipak  taj je put pun izazova, ali svakako vrijedan.

S vremenom sam shvatila da je vrlo lako impresionirati druge površnim sjajem diploma, certifikata, priznanja, pohvala i medalja. Ljudi na osnovu toga procijenjuju moju vrijednost. Sve pismene potvrde su sažete u par riječi, ne govore o putu koji sam prošla da bih postigla cilj. Sva magija je u putovanju, a putovanje je iskustvo koje mi niko ne može oduzeti. To je neprikosnovena vrijednost, koju ne može nadmašiti nijedna društvena uloga sama po sebi, nijedna konvencija, zakon, pravilo ili potvrda.

Nećemo svi proći kroz iste uloge, i to je sasvim u redu. Ispuniti uloge životom, a ne život ulogama je ključ sretnog života, sve ostalo mi se čini kao popunjavanje praznina i stavljanje kvačica na obavljene zadatke.

 

Ljudi su previše komplikovani da bismo ih etiketirali

Etikete sa odjeće lako otklanjamo, jer nas smetaju ili su nam nepotrebne. Ali onih koje sebi i drugima pripisujemo, često se držimo kao pijan plota. U većini slučajeva,  želimo da budemo okarakterisani kao dobri, pametni, iskreni i  lijepi, dok se na negativne pridjeve ne odazivamo.  Karakter je imenica koja se sastoji od pridjeva, pa je uobičajeno da jedni drugima kažemo: „Opiši se u dvije,tri riječi“.Tada o sebi obično govorimo ističući vrline, dok mane većinom izostavljamo, sve u dobroj namjeri – da se dopadnemo drugim ljudima, jer ko će me voljeti ako kažem da sam nestrpljiva, sebična i bahata. Bez obzira na sav trud, ljudi će donijeti svoj zaključak i prosuditi kakva sam osoba, stoga nema potrebe da stvaram idealiziranu sliku o sebi.

Pitam se zašto su etikete tako važna stvar u životu, kada one u većini slučajeva zavise od subjektivnog mišljenja? Vjerovatno postoji stotinu ljudi koji će misliti da sam pametna, a moguće je da postoji isti ili čak veći broj onih koji će me smatrati glupom. Kako god bilo, bolje je ispasti glup nego iz aviona. 🙂 Dakle, u određenim situacijama  „ispadnemo“ pametni ili glupi, ali to ne znači da smo generalno pametni ili glupi (još uvijek se niko nije podvrgnuo naučnim istraživanjima „pametnosti“ i „glupoće“)  Nažalost, tako jednostavno i nonšalantno donosimo sudove o tome ko je pametan, a ko glup, ko je dobar, ko nije, i sl. Vrlo lako donesemo presudu kojom obilježimo čovjeka bez mogućnosti oprosta ili druge šanse.

Mislim da nas etiketiranje mnogo blokira u nastojanju da pokažemo više ljudskosti jedni prema drugima, jer obično etiketa koju lijepimo drugoj osobi, bez obzira da li je pozitivna ili negativna, nas koči da sagledamo širu sliku  zato što od drveta ne vidimo šumu. Ta jedna karakteristika „strši“, čineći da svoje mišljenje baziramo na osnovu nje, propuštajući glavnu nit- objektivnost i činjenicu da smo svi jednaki i zaslužujemo ljudski tretman. Iz ličnog iskustva znam da je davanje etiketa sebi i drugima vrlo duboko usađena navika, koju je teško promijeniti, jer u svakome od nas postoje vrijednosni sistemi po kojima određena ponašanja, i što je još važnije – općenito ljude prosuđujemo i u krajnjoj liniji osuđujemo. Problem nastaje kada nečiji postupak, okarakterisan kao dobar ili loš, u potpunosti pripišemo karakteru te osobe, ne ulazeći u dublju analizu zašto je to tako. Ići ispod površine stvari znači pokušati razumijeti, s tim da razumijevanje ne znači nužno  odobravanje. Ovo nije nimalo lagan zadatak, zato često štedimo energiju i pribjegavamo metodi „po kratkom postupku“.

Koliko brzo i nepromišljeno smo spremni nekog etiketirati, govori koliko sami sebi oštro sudimo. Ako smo blagi prema sebi, bićemo milostivi  prema drugima, ako smo svjesni sopstvenih nesavršenosti a ipak ih prihvatamo, prihvatićemo i nesavršenosti drugih. Kako god bilo, ako tvrdimo da nam nije stalo do mišljenja drugih ljudi, moramo znati da ni drugima nije stalo do našeg mišljenja. Vjerujem da se prihvatanjem toga,  smanjuje i poriv za „ekpertnim“ procjenjivanjem i ocjenjivanjem sviju oko nas, ali i nas samih. Poznavati uistinu nekog podrazumijeva gledati ispod naljepnica, a upoznavanje nikad ne započinjati  sa opisom u dvije, tri riječi.

Modno (ne)osviještena

Priznajem,  ne pratim naročito modne trendove, tako  sam nekad furala okrugli oblik noktiju kad su u trendu bili četvrtasti, crveni ruž kad su sjajila za usne dominirala  i trapez umjesto uskog kroja hlača. Potpuno svjesna svoje namjerne neosviještenosti birala sam ono što mi se sviđa. Što se mene tiče,  sve je to  moderno ali u pogrešno vrijeme. Naravno da bi mi modni znalci održali lekciju da je moderno samo ono što je aktuelno. Vjerovatno bi mi rekli da sam  passé, staromodna i dosadna. U svakom slučaju ne  mislim da je to uvreda, ipak nemam ambiciju da postanem fashion victim.

Bombarduju nas terminima poput: fashion victim (žrtva mode) old-fashioned (staromodan) trendsetter (onaj koji postavlja trendove) must have (moraš imati) i sl. O  besmislenom  i smiješnom značenju ovih termina bi se dalo raspravljati. Sasvim je jasno da  nemam želju da postanem žrtva mode, jer da bih to bila moram slijepo pratiti modne trendove, kako i sama definicija kaže. Nisam spremna na takva odricanja, financijski, psihički a i nije mi u fokusu interesovanja. Veliki je teret pratiti trend, jer trend se tako brzo mijenja, pa sve što je ovog proljeća moderno narednog se već smatra neupotrebljivim. To je jedan od razloga zašto smatram modne diktate smiješnim i površnim, jer variraju od tzv. must have do krpe za čišćenje (a sasvim može proći više sezona). Valjda zato odjeću od milja zovu krpice. Pa ako su krpice čemu tolika frka i osuđivanje nekog ko je démodé. Vjerovatno je u odgovor u profitu, zato me ne čudi što modna industrija zarađuje velike svote zahvaljujući nametanju onog što je „moderno“. Dok nove kolekcije pristižu, neophodno je napraviti prostor da se prodaju, a to je najlakše formulom odbacivanja „starog“ radi „novog“. Zanimljivo je da moda funkcioniše na principu „kruženja“. Moderno je ono što je prije  20 godina bilo u trendu, obično se radi o  varijacijama na istu temu. Zato mi je termin staromodan  apsurdan, jer „stara moda“ uvijek ima priliku da postane aktuelna. Dakle, upitna je i sama kreativnost modnih dizajnera, jer je već postalo pravilo da zbog nedostatka inspiracije, kroz vrijeme se smjenjuju jedne te iste stvari. Tako nas iz sezone u sezonu bombarduju terminom must have iliti moraš imati, uvjeravajući nas da nam život nema smisla ako nemamo baš takvu torbu, cipele ili sunčane naočale. Riječ je o vrlo sirovoj propagandi koja je, pretpostavljam,  uspješna  kod osoba labilnog karaktera, niskog samopouzdanja i onih podložnih mišljenju okoline. Trendsetter je neko ko postavlja trend, tako što prati modu ali se svojim stilom izdvaja.  Naravno to ne može postati bilo ko, već isključivo modno osviještene osobe iz jet-set svijeta, koje su izrazito popularne pa su u stanju da sa šerpom na glavi zadive svoje fanove, koji ih nakon toga  doslovno kopiraju. Opet je riječ o nametanju i ispiranju mozga, jer možda ta šerpa idealno stoji Lady Gagi ali ne i meni.

Dolazimo do pitanja da li je moda sama sebi svrha i ima li uopšte veze sa skladom u odijevanju, jer određena boja i kroj ne stoje svima podjednako, ma kako moderna bila. Znači li to da moda ne može odgovarati svima u isto vrijeme u smislu nosivosti. Ako je tako onda u svojoj namjeri da nametnu modna pravila, modni stručnjaci ne samo da teže uniformnosti nego nas i diskriminiraju, pritom je,usudim se reći, bolesno 34 smatrati brojem ženske konfekcije.

Modni dizajn u kreativnom, inovativnom i umjetničkom smislu izuzetno cijenim, ali ne i modnu industriju kojoj je cilj isključivo profit, služeći se metodom nabijanja kompleksa svima koji iskaču iz modnog kalupa. Na ovom svijetu nam je zadatak da pronađemo ono što nas ispunjava, sviđa nam se i što smatramo lijepim i vrijednim. Tako je i sa stilom oblačenja, svako od nas traži ono u čemu se najbolje osjeća, barem bi tako trebalo biti, jer sve ostalo je pokušaj da zadivimo druge ili skrenemo pažnju na svoj izgled. Da li je i u kolikoj mjeri važno biti  „u trendu“? Vjerujem da je važno onoliko koliko nam je tuđe mišljenje važnije od lične udobnosti i našeg vlastitog ukusa, koji se često ne poklapa sa onim što je aktuelno na modnoj sceni. Fizički izgled je najosjetljiviji dio naše taštine, zbog toga često i lako padamo pod uticaj drugih. Biti siguran u sebe i svoju vrijednost je iznad svake površnosti, baš kao neprevaziđena klasika koja traje unatoč modnim trendovima.

15 stvari koje smo možda propustili naučiti, ali nikad nije kasno

Put do autentičnosti nije nimalo lagan, previše je nametnutih uvjerenja, blokada, ograničenja i obrazaca ponašanja koji ustvari nemaju veze sa onim ko smo zapravo. Uvijek možemo za sve okriviti odgoj, odnosno sve one  koji su učestvovali u oblikovanju našeg vrijednosnog sistema, ili možemo prihvatiti odgovornost za sopstveni život. Ako su nas i krivo učili, imamo mogućnost da to ispravimo, tako što ćemo iz temelja izgraditi vrijednosni sistem koji je usklađen sa našim istinskim vjerovanjima, željama i ciljevima. U životu često improviziramo, radimo onako kako mislimo da je najbolje za nas ili za druge. Zbog toga trebamo oprostiti sebi i drugima što nismo savršeni. To nikako ne znači da ne trebamo stremiti boljem i sretnijem životu, u kojem ćemo biti bolji ljudi.

Sljedeća lista je nastala kao rezultat preispitivanja vlastitih vrijednosti, vjerujem da nije savršena niti revolucionarna, ali sam sigurna da nije konačna i da će nekom biti korisna.

  • Kada su nas učili da brinemo šta drugi ljudi misle, nisu nas učili da vodimo računa šta da mislimo sami o sebi
  • Kada su nas učili prilagođavanju grupi, zajednici i društvu općenito, nisu nas učili kako da očuvamo vlastiti identitet i autentičnost
  • Kada su nas učili da slijedimo sva nametnuta pravila i očekivanja društva, nisu nas upozorili da je sasvim moguće i uredu da se ta ista očekivanja ne podudaraju sa našim željama i ciljevima
  • Kada su nas učili da budemo poslušni, nisu nas učili da je uredu imati svoje mišljenje, kao i adekvatan način da to mišljenje izrazimo
  • Kada smo vjerovali da je poželjno biti ulizica i laskavac, zaboravljali smo da lijepa riječ dolazi iz srca bez bilo kakve skrivene namjere ili interesa
  • Kada smo na sva zvona sebi pripisivali zasluge za dobra djela, nismo znali da je humanost u skromnosti,  ne u hvalisanju
  • Kada smo izabrali da budemo sebični, nismo vjerovali da smo svi jednaki i da se isto smijemo i plačemo
  • Kada su nas učili da vrijedimo više od drugih, nisu nas učili da nečija vrijednost ne zavisi od upoređivanja sa vrijednošću druge osobe
  • Kada su nas učili da ponižavanjem drugih uzdižemo sebe, nisu nas učili da o nama govore isključivo naše riječi i naša djela
  • Kada smo vjerovali da moramo naučiti lagati, propustili smo biti iskreni prema sebi
  • Dok smo učili da osuđujemo, nismo znali kako prihvatiti sebe
  • Dok smo učili kako da budemo lijepi i privlačni, propustili smo naučiti kako da volimo sebe i onda kada to nismo
  • Dok smo učili kako da kontrolišemo i manipulišemo, nismo razumijeli da je moć krhka, a prava sloboda onda kada nemamo kontrolu
  • Dok smo učili da je sigurnost u materijalnom, nismo razumijeli da je takva sigurnost kao kula od karata onda kada nismo sigurni u sebe
  • Dok smo učili igrati igru, nismo razumjeli da život može biti i više od igre, onda kada nam nije važno ko dobija, a ko gubi, već kad nam je važno da ispod svih tih uloga, etiketa, maski, strahova i strepnji – pronađemo sebe!

Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama

Bez solidarnosti  i  suosjećanja  nema zdravog društva! Možete reći  da sam idealista, utopista i komunista. Možete mi se smijati i reći da sam naivna, jer pobogu ovo je surovi kapitalizam. Danas vladaju lični i partikularni interesi nauštrb općeg dobra. Na snazi su: ko jači, tlači, nije se sa rogatima bosti, i ona najprikladnija ko je jamio, jamio je. Znam, smiješno i nerealno zvučim, ali to samo pokazuje koliko daleko smo otišli, gdje nas je krvoločna želja za profitom odvela. Odvela nas je u krajnji egocentrizam, u kojem ne vidimo dalje od svog „JA“. Bitan sam samo ja, a ti možeš da crkneš, ili u najmanju ruku da životariš jer ću te možda trebati za neku svoju korist. Pa se onda svi žale, da su neshvaćeni, a niko se ne trudi da shvati drugog, da se barem pokuša zamisliti u njegovom položaju. To se zove odsustvo suosjećanja, a kad nema suosjećanja nema ni solidarnosti.

Zašto nemamo civilno društvo, ili ga smatramo nemoćnim u borbi za promjene, za kojima očajnički vapimo? Reći ćemo da je problem u odsustvu političke nezavisnosti,  u stranačkoj obojenosti, nedostatku novca i potkupljivosti.To je samo djelimičan odgovor. Drugi dio odgovora leži u egocentričnosti današnjeg čovjeka. Sve što  me se lično ne tiče, nije moja stvar. Ako učenici i nastavnici jedne osnovne škole, zbog dotrajalosti objekta, njegove krajnje neuslovnosti za rad, izađu na ulice da protestnom šetnjom ukažu na svoj problem, zašto bih se ja njima pridružila, kad moje dijete ne pohađa tu školu. Ono se edukuje u sigurnim uslovima. Isto važi i za radne kolege drugih škola, koji taj dan sasvim uobičajeno provode nastavni program. To nije njihov problem, a i zbog straha da će izgubiti status ili neku od privilegija, odbijaju da budu solidarni, jer nije se sa rogatima bosti. Neki od njih čak i ne vjeruju da se njima može dogoditi slična situacija: da im  krov škole prokišnjava ili da zimi nema grijanja. Onda, mi u svojstvu dnevnih komentatora  ismijavamo tu malu grupu luzera koji ne mogu ništa postići. Don Kihoti u borbi protiv vjetrenjača. Smijemo im se, posmatrajući ih uz kaficu, a i mi smo prije 15 godina sjedili u bukvalno istim klupama. Tako se smijemo i doktorima koji štrajkuju jer žele bolje uslove za rad, specijalizaciju i veću plaću. Nije da oni to ne zaslužuju. Zaslužuju naravno. Priznaćemo nemamo naročite empatije prema njima, jer nemaju ni oni prema nama, kada smo u ulozi njihovih pacijenata. Znaju biti hladnokrvni i netaktični, često se ponašaju prema nama podvojeno, da ne kažem dvolično, a sve u zavisnosti da li nas liječe u državnim bolnicama ili svojim privatnim ordinacijama. Dok nečiji roditelji godinama nastoje da ostvare svoja radnička prava, da im se uveže radni staž i isplate tolike zarađene plate, mi nestrpljivo prebacujemo TV kanal jer ipak nije riječ o našim roditeljima. Hvala Bogu da nije!

Brojni su primjeri koji potvrđuju našu neljudskost. Grubo zvuči, ali u utrci za profitom, uspjehom ili pak golim preživljavanjem, zaboravili smo biti ljudi. Otuđili smo se jedni od drugih. Marx je govorio da će neminovno doći vrijeme kada će se čovjek otuđiti od samog sebe, pa tako i od drugih ljudi. Izgleda da je to vrijeme došlo. Sve ljudsko postalo nam je strano, postali smo sami sebi stranci. Drukčije ne mogu objasniti nerazumijevanje koje vlada među ljudima. Istina je da nas zajedničke karakteristike, problemi i ciljevi grupišu, ali ako danas nemam taj problem, ne znači da već sutra neću imati. Zato me svaki put razočara kada površno gledamo na ljude i život, kada se lako prepuštamo ulozi pasivnih posmatrača. Kao društvo smo nemoćni, i predugo u ulozi žrtve, jer smo postali neosjetljivi na patnju i nepravdu s kojom se suočavaju drugi ljudi. Ti ljudi nisu u Siriji, Palestini ili u Japanu. To su naši prijatelji, rođaci, komšije, školske i radne kolege, sugrađani. Postali smo roboti svakodnevice i bojažljivi miševi koji tipično uskogrudno misle samo o svom interesu. Za to ne možemo okriviti političare, nisu oni krivi što smo tako nejedinstveni, zavidni, zajedljivi i nemarni jedni prema drugima.

Dok ne pronađemo taj duboko zakopani osjećaj empatije u nama samima, o solidarnosti možemo učiti od afričke djece. Antropolog je djeci afričkog plemena predložio zanimljivu igru. Stavio je košaru voća ispod jednog drveta i rekao djeci da će svo voće pripasti onome ko prvi stigne do drveta. Kada im je dao znak za početak utrke, djeca su se uhvatila za ruke, potrčala zajedno i podijelila sve plodove. Na pitanje zašto su to učinili kada je pobjednik mogao dobiti sve sam za sebe, oni su odgovorili: „UBUNTU, kako jedan od nas može biti sretan kada su svi oko njega tužni?“. Ubuntu je koncept života afričkih plemena po kojem ne možeš biti čovjek bez čovjeka, odnosno „JA postojim jer MI postojimo.“

Možemo se ponašati ravnodušno prema nevoljama drugih, možemo zatvarati oči, uši i usta, i potpuno nezainteresirano i nijemo prolaziti jedni kraj drugih. Imamo pravo na to, ali kada nam bude trebala podrška i razumijevanje, ne smijemo se žaliti što je ne dobijamo. Kako god bilo, neko pametan je jednom rekao da smo svi u istoj igri, samo na različitim nivoima, borimo se sa istim paklom, ali različitim demonima.