Kakve veze ima shopping sa životom?!

Život se može uporediti sa shoppingom. Znam, pomalo blesavo zvuči. Evo primjer.

Započneš kupovinu sa namjerom da pronađeš ono što ti trenutno treba. Imaš jasnu zamisao haljine , njenog kroja, materijala, dužine i boje. Potrošiš mnogo vremena tražeći je, ali bezuspješno. Dok si u potrazi sa savršenim komadom odjeće, usput ti pažnju odvlače cipele i bluza. Bluza je udobnog materijala i jednostavnog kroja, iako imaš sličnih pun ormar, nekako ti je neodoljiva i moraš je kupiti. Potpuno nenadano, nailaziš na torbu koja je savršena uz cipele. Znaš kako, namjerna i isplanirana potraga za kombinacijom cipele-torba, vrlo često može biti nemoguća misija, i zbog toga taj trenutak podudarnosti ne želiš propustiti i zadnje pare trošiš na tu torbu.

Ipak, kupovinu završiš vidno umorna i razočarana što nisi našla haljinu kakvu želiš. Stvari koje si kupila gledaš ravnodušno, osjećajući grižnju savjesti, misleći: „Uzalud sam potošila novac na sve ovo što mi ionako ne treba.“

Zaista, ko bi rekao da shopping, kao površna i razonodi srodna aktivnost, može biti adekvatna metafora života. Skloni smo sebi postavljati ciljeve koji se ponekad ne ostvare, barem ne u obliku kakvom smo zamišljali. U tom nastojanju, pronađemo mnogo toga što smo nekad davno željeli, a  na što smo potpuno zaboravili. Kroz odvijanje situacije mimo našeg plana ili očekivanja, pronalazimo izgubljene predmete, ljude ali i osjećaje. U naš fokus ulaze stvari koje nam nisu bile ni na kraj pameti.  Sasvim očekivano, iznenadimo se, jer saznamo ono što ranije nismo znali, bilo da se radi o nama ili o drugima. I zamršeno klupko se odmota  iako se činilo nemogućim.

Neostvaren cilj nije znak da je sav trud bio uzalud. Kad prihvatiš da možda nikad nećeš naći haljinu po dizajnu iz svoje glave, onda odjednom cipele i torba se besprijekorno uklapaju sa haljinom koja stoji u ormaru već dvije godine, nikad nošena. Bluza je idealan poklon prijateljici jer nosite isti broj i ono najvažnije  jer je u boji ciklame, koju ona vrlo rado nosi.

Sve što nam se nađe na putu a što smatramo nepotrebnim ili čak bolnim, zapravo nismo ni mogli zaobići jer to je ono što nam je zaista trebalo. Vrlo često smisao svega nije vidljiv na prvu, treba vremena. Na kraju volimo reći: „Sve se dobro završilo.“ Bog je stvorio ovaj svijet kao savršeno dizajniranu slagalicu u kojoj ne postoji višak dijelova.

Savršeno nesavršena – Zašto to i nije tako loše

Naučila sam vezati kosu neuredno i nonšalantno . Strše mi neukrotivi uvojci, od milja zvani „antene“, a mene baš briga! Rekli bi sasvim beznačajna stvar, pa meni je ipak važna jer je znak da sam popustila u svojoj rigidnosti i perfekcionizmu. Nekad mi nisu bile dovoljne sve te ukosnice, lak za kosu, pa čak niti gel da bih zadovoljno klimnula glavom i rekla sebi u ogledalo: „To je to! Savršeno!“

Vrlo je praktično ne truditi se prikriti ono što nije dovoljno „dobro“, jer tako uštedim na vremenu, preparatima za stiliziranje frizure i živcima (jer „antena“ neće da „sluša“). Praktičnost je primjenjiva i na sve ostale životne primjere jer štedim vrijeme, novac i energiju tako što u startu odustanem od namjere da budem prihvatljiva,  dopadljiva  i (Bože me sačuvaj) perfektna.

Prihvatanje sebe uvijek polazi od sitnih i naizgled trivijalnih nesavršenosti. Biti zadovoljna sobom za mene predstavlja neku vrstu udobnosti življenja. Ipak mi je to veći dio života, bilo teško postići. Možda zato što biti prihvaćena od strane drugih zaista jeste postignuće koje iziskuje trud, napor, ponekad i odustajanje od sebe. Ipak za vlastito zadovoljstvo sobom neophodno je prestati samu sebe krotiti, potrebno je samo biti, lako, spontano i prirodno. To znači da mi je udobno u životu, iako možda ni po čemu ne ispunjavam postavljene standarde.

Svijet je oduvijek bio koncipiran na strogoj osudi i okrutnosti svega što nije standardizirano, davno sam shvatila da to ne mogu promijeniti. Ono što mogu promijeniti je ne dozvoliti da živim po diktatu tog svijeta. U današnje vrijeme kroz sadržaje novih medija posebno do izražaja dolazi uslovljenost i isključivost. Vrlo lako si izvan lige. Ako to uzmem u obzir, onda nikad nisam dovoljno pametna, kosa mi nije dovoljno kovrdžava, stomak dovoljno ravan, noge dovoljno duge, možda čak i nisam dovoljno žena. Ali to nije sve, stiže rješenje u vidu – tutoriala. Super ideja! Podržavam samo ako ima za cilj da me podstakne na  razmišljanje i  kreativnost ali ne i da mi nametljivo nudi idealno rješenje za moju nesavršenost.

Ima nešto bitnije od imidža i reputacije, to nešto je dobro se osjećati u svojoj koži. Taj osjećaj moraš potražiti u sebi, uzalud svi savjeti iz magazina . Zbog tog osjećaja danas „antene“ nesmetano „emituju“. Sjećam se da je neko rekao: „Skloni se sebi s puta!“

 

Zarobljenici smo odloženog života

Što možeš danas ostavi za sutra. Presloži, odloži, zanemari, zaboravi. Debeli sloj prašine na tvom životu može čekati i prekosutra. Umjesto da uzalud trošiš vrijeme na mozganje o tome zašto si uopšte ovdje i sada, radije uradi nešto korisno i praktično, konkretno, vidljivo i opipljivo, kao npr. operi suđe, iznesi smeće, počisti kuću. Slušaj istu priču već stoti put glumeći zainteresiran izraz lica, budi u društvo u kojem ne želiš biti. Radi stvari koje ne želiš da radiš, zarobi sebe u tobožnje moranje. Nikad ne nauči reći ne. Zanemari svoje želje, zaboravi sve te sitnice koje te uveseljavanju samo zato što nisu profitabilne, svjetovne, uobičajene i normalne. Sakrij se iza tzv. požrtvovnosti, humanosti i nesebičnog davanja pažnje svima i svemu osim sebi, dok polako kopniš, nestaješ bivajući manji od makova zrna, stvarajaući sve dublji jaz između onog što zaista jesi i onog u kojeg si se pretvorio.

A pretvorio si se u „morača“, koji mora da se posveti onom prečem, a zamisli to preče nikad nisi ti. Zbog toga je tvoje nezadovoljstvo iz dana u dan sve veće i prijeti da te uguši, ali vješto ga ignorišeš jer misliš da si sebičan ako uradiš nešto za sebe, misliš da si dobar ako si baš uvijek tu za druge, čekaš njihovo priznanje, čekajući postaješ ogorčen njihovom nezahvalnošću.

Prolazi te život u čekanju boljih i sretnijih okolnosti u kojima ćeš konačno zasjati, ali to se eto nikako ne dešava jer uporno lažeš sebe da nemaš vremena da započneš ono u čemu si dobar, što te ispunjava,  u čemu izgubiš pojam o vremenu,  što te čini boljim čovjekom, ono za čim tvoja duša vapi. Ispod tog odlaganja, nalazi se sloj lijenosti, odmah ispod njega kriju se tvoji strahovi od  neuspjeha i uspjeha, od nepoznatog.

Sama pomisao je zastrašujuća, zbog čega se vraćaš starom, vrlo poznatom i predvidljivom životarenju, mrzovolji, nezadovoljstvu prihvatajući to za svoju sudbinu odbijaš bilo kakvu promjenu. Baš kad pomisliš da je sve u redu i da bolje ne može, javlja se crv tjeskobe, onaj kojeg duže vrijeme pokušavaš negdje u sebi ubiti, ali ipak bezuspješno. Tu je da te podsjeti da duboko u sebi patiš jer svaki dan svjesno ili nesvjesno odbacuješ sebe od sebe.  Sam sebe guraš pod tepih, i zbog toga ne treba da te čudi što ne možeš prepoznati u ogledalu dijete koje si nekad bio. Pobjegao si od tog djeteta, od njegove kreativnosti, ljepote, briljantnosti  i znatiželje.

Kad otkriješ razloge bijega, možda približiš sebe kakav si zaista i onog kakav  još uvijek možeš postati. Onda je sudbina promjenjiva kategorija, a turobna svakodnevica nije ti izgovor jer pronalaziš vrijeme i za tvoje „prave stvari“. Odjednom si u svom životu sebi na prvom mjestu, neki će to poštovati, drugi te smatrati egocentrikom, ali te neće biti briga za njihova mišljenja. Naučićeš reći „ne“ svemu što te sputava, ograničava, ponižava i to bez grižnje savjesti. Cilj je uvijek isti – rasterećena i slobodna duša, koja to nije sve dok hrabro i odlučno ne kreneš u susret sebi bez čekanja i odlaganja!

Doviđenja, želje, do vašeg (ne)ostvarenja

Nedavno sam negdje pročitala da naša duša ima plan ali ne dolazi od ljudskih želja. Zanimljivo je da mi je ta rečenica zapela za oko neposredno nakon trenutka kada sam čvrsto odlučila da sahranim svoje želje i nade. Preteške su mi postale. Zbog njih je moja glava stalno u budućnosti koja eto nikako ne dolazi , barem ne onako kako je zamišljam.  Zbog onih koje su se mogle ostvariti, a iz nekog razloga nisu, pomalo nostalgično, vrtim već izlizanu, odavno prošlu priču. Gorko-slatki okus patnje  sjećanja i vizija prožima moj život, ostavljajući mali ili nikakav prostor sadašnjosti. U tom klackanju zaboravljam da nemam ni prošlost ni budućnost.

Ako zauvijek prekrižim svoje težnje, znači li to da mi više ne vrijedi živjeti? Šta je čovjek bez nade? Beznadežan slučaj ili ipak neko ko se sjetio udisati zrak, smiriti svoj um, usporiti i zahvaliti Bogu na DANAS?

Proglasiti nevažećim sve ono što  javno i potajno želim, znači da prihvatam neizvjesnost budućnosti i nepopravljivost prošlosti. Sada mi se čini istinitim da je život od danas do sutra i da je prava umjetnost naučiti misliti samo o današnjem danu. Jer, dovoljan je djelić sekunde da se preokrene život.

Polako mi postaje blisko imati povjerenje u plan moje duše živeći samo sada, u ovom trenu iako mi se smisao datog momenta može činiti  potpuno zamagljen i dalek. Spisak želja je pocijepan i bačen, ne zato što sam izgubila vjeru već  što sam na teži način shvatila da  sutra o kojem maštam možda nikad neće doći. Nije tragedija u neispunjenoj želji sve dok znam da mi Bog nikad ništa ne uskraćuje, već me bezrezervno podržava, svijetleći mi put.

Plan za danas: Živjeti taman koliko je dovoljno za danas, dakle ni manje ni više, nego kao da sutra ne postoji. 

Kad sam normalna nisam svoja

Osim skupljanja prašine, nekad su reklamni rokovnici služili i za moje škrabanje i krajnje netalentovano crtanje. U nedostatku inspiracije za igru ili kao predah od domaće zadaće,  rokovnik je značio cijeli jedan dječiji svijet prepun mašte i vizija o budućnosti koja me čeka.  U osnovnoj i srednjoj sam pisala izvrsne sastave, ali sam zbog svoje introvertnosti odbijala razvijati taj talent.

Svoje bilješke sam skrivala, smatrajući ih smiješnim, beznačajnim i nebitnim, dok jednom nisam odlučila baciti ih i u potpunosti prestati sa piskaranjem jer sam čvrsto vjerovala da bi me drugi smatrali, u najmanju ruku, nenormalnom. Tada sam već bila student, zaneseno sam vjerovala u bolji svijet, i svakodnevno su mi padale na pamet ideje i rješenja, ali ih se nisam usudila zapisati a pogotovo ne  izgovoriti. Moj napor da ostanem „normalna“ u očima drugih  sputavao je svako moje izražavanje. Tada su  rokovnici koristili isključivo za bilješke s predavanja i pripremanje ispita.

Mnogo je vremena prošlo otkako sam osjetila potrebu da svoje „a-ha“ momente prenesem na papir. Trebao mi je prelomni trenutak, nakon kojeg ništa neće biti isto. Hvala Bogu, dogodio se onda kad sam shvatila da život u mišijoj rupi nema smisla i da zaslužujem glavnu ulogu u sopstvenom životu. Od tada se više ne plašim toliko tuđih reakcija jer sada mi je najvažnije da se izrazim, ne uzimajući u obzir da li će me drugi shvatiti, prihvatiti ili dijeliti moje utiske. Tako sam došla do PLAVOG PERA – ideje o čistom, jasnom i istinitom pismenom izražavanju koje je bilo potisnuto, zaboravljeno, skriveno u „podrumu“ mojih strahova.

Nesigurnost me ograničavala i svaki pokušaj da izađe na svjetlo moja autentičnost trajao je kratko, jer sam „brže bolje“ trčala nazad u sigurno područje normalnosti i netalasanja, tješeći sebe da i ljudi oko mene žive  uljuljkani sigurnošću i izvjesnošću svakodnevnog, rutinskog u kojem se dešava malo, ali sasvim dovoljno da se izgura dan i stavi kvačica na uspješno preživljavanje. Nasuprot tome, znala sam i za ljude koji žive svoje snove, i da postoji nešto više od pukog preživljavanja, da postoji mnogo više od negiranja i potiskivanja sebe. To VIŠE je imati petlju, za ne samo PREživljen već i PROživljen život.

Za PROživljen život nisu neophodni milioni na računu, vile, jahte i egzotična putovanja, jer je toliko neotkrivene egzotike u nama samima da je malo posvetiti jedan život tom istraživanju. Usuditi se izgovoriti i uraditi sve ono što duboko u sebi osjećamo kao istinu i smisao, ma kako se činilo ludim ili smiješnim, je važnije od bilo kakve materijalne satisfakcije i grčevite potrebe za ostankom u okvirima date normalnosti. Zašto je važnije? Zato što će nas kad tad početi gušiti maska koju nosimo. Svoju ljubav prema pisanju, grubo sam odbacila, bacivši svoj rokovnik, ali me ona ponovo pronašla, onda kada mi je oslobođenje od tereta zvanog „biti dobro uklopljen“ bilo najpotrebnije. Javila se kao kanal mog samoostvarenja. To je tek jedan primjer kako sam godinama negirala i lagala samu sebe, a sve zbog nedostatka hrabrosti da budem to što već jesam: neprilagođena, iskrena i ono najvažnije: krajnje nesavršena.

Osjećala sam se zarobljeno u zatvoru kojeg sam sama izgradila, nije bilo nikog koga bih okrivila osim mene same. I dok su drugi bili zaintrigirani magijom privlačenja i ostvarenja svojih materijalnih želja: automobila, kuća i partnera iz snova, vapila sam za oslobođenjem, skidanjem okova vlastite ograničenosti i programiranosti. Pomalo očajnički, htjela sam preko noći, strgnuti masku kojom sam se branila od života. Ipak, ništa se ne događa odjednom, drago mi je da je posvećeno vrijeme urodilo dobrim rezultatima. Danas mogu reći da sam na dobrom putu da živim ono što jesam. Još uvijek se suočavam sa strahom od osude ali moja misija je slobodno izraziti svoj mali svijet u ovom velikom svijetu, čije strašne procjene i ocjene sam se toliko plašila sve ove godine.

 

P.S. Tekst posvećen vama koji ste zbog srama ili straha od odbačenosti i nerazumijevanja  odlučili utišati svoj unutrašnji glas i tako spriječili sebe da živite po vlastitom osjećaju. Cijena koju plaćate je visoka: osjećaj praznine i besmisla. U očajnom pokušaju da ugušite misli, emocije i želje, ugušićete sami sebe. Rezultat takvog odnosa prema sebi može biti i neki oblik poremećenog rada štitne žlijezde.  Stoga vrijedi da se zapitate: „Zašto mislim da ovaj svijet ne treba upoznati moju pravu suštinu?“ Iskrenost prema sebi je prvi korak.

Šta se dogodi kada prestanemo osuđivati?

Priznajem, osuđujem tuđe ponašanje, izgled, odluke i izbor. Koliko vas je spremno priznati ovu naviku sebi i ostatku svijeta? Poput većine pribjegavam donošenju zaključaka iako ne znam šta je prava istina. Na osnovu površnih i poluistinitih podataka utvrđujem „činjenično stanje“ , uokvirujem, pakujem u kutije, slažem u ladice, kategorišem i lijepim naljepnice. Vrlo jednostavno donosim presudu i živim svoju zabludu, posmatrajući ljude i situacije jednodimenzionalno.

Kao neko ko želi posmatrati  svijet kao „širu sliku“ morala sam dopustiti sebi da sagledam stvari iz različitih uglova, i tako izazovem sebe u nastojanju da promjenim naviku koja me vukla korak unazad. Već na početku počela su navirati pitanja:

1. Da li je moje mišljenje o nekome stvarno važno?
2. Da li je propast svijeta ako ponekad nemam mišljenje?
3. Koliko krivo pretpostavljanje i automatsko zaključivanje može štetiti meni i drugima?

 

Na prvom pitanju ego se već strašno uznemirio, vrišteći: „Pa valjda Ja nešto znam! Moje mišljenje je ispravno i objektivno! Samo govorim onako kako jest, ne rugam se, ne kritikujem, ali jednostavno je tako!“ Iz vizure ega moja objektivnost je neupitna. Razmišljajući dublje, moja objektivnost je rezultat različitih uticaja, programa i kalupa. Vjerovatno je nekad neko koga sam, iz nekog razloga smatrala objektivnim ili stručnim, rekao nešto što sam usvojila kao apsolutnu istinu i uvjerila sebe da je to moje mišljenje. Uvjerenost u ispravnost tog mišljenja zbilja je smiješna kao i potreba da je drugi uvaže kao relevantnu. Definicija objektivnog bi glasila: lišenost emocija, vrijednosti i svega neopipljivog. Međutim, objektivno se često miješa sa normalnim, zdravorazumskim, ustaljenim i društveno prihvatljivim. Svi mi koji tvrdimo da smo objektivni, zapravo smo debelo subjektivni, samo odbijamo priznati da progovaramo iz svog sistema vrijednosti, iz ličnog balkona, koji nas koči da vidimo širu sliku.

Naravno, možda se pitate kakve to veze ima sa praksom kritikovanja. Povezano je, jer se iza paravana objektivnosti želi sakriti ranjivost, odnosno pokušava se maskirati nesposobnost prihvatanja lične prirode. Naša mišljenja su itekako lična, subjektivna, obojena vrijednostima, emocijama, prošlim iskustvima, odgojem, itd. I to je sasvim u redu! Ipak, nije uredu bježati od toga, jer smatrati svoje mišljenje „ekspertnim“ doprinosi aroganciji koja podrazumijeva kritikovanje svega i svakoga. Zbog toga je u najmanju ruku neozbiljno i nesmotreno donositi sudove iz egoistične pobude da budeš pametan, ispravan i objektivan pogotovo onda kada raspolažeš sa malo ili nimalo činjenica.

Kada sam upitala sebe: „Da li je ok ne imati mišljenje?“ ego je uzvratio protupitanjem: „Kako to misliš da nemaš mišljenje, helou?“ Sasvim normalna reakcija, jer ja sam uvijek imala spreman odgovor, svakom loncu poklopac i najpametnija. No, radeći na tome da to promijenim, uvidjela sam da je odgovor „ne znam“ ponekad više nego dovoljan i da nema ništa loše u tome što ne znam, čak štaviše mnogo je bolje nego iznositi stav koji je pogrešan ili iskrivljen. Začepiti usta sveznalici u meni sa skromnim, sramotnim i glupavim „ne znam“ značilo je veliki uspjeh. Tada sam shvatila kolika sam ustvari neznalica kada se upuštam u kritikovanje drugih bez da znam stvarne uzroke njihovih odluka i ponašanja, odnosno šta je to što se zaista događa iza kulisa.

To me osvjestilo u pogledu toga  da je vrlo teško znati istinu, sve je relativno i vrlo je lako upasti u zamku automatskog zaključivanja na osnovu pukog pretpostavljanja. Kako je sve moguće, ništa nije isključeno i sve je isključeno. Ključna riječ, u mom vokabularu rijetko korištena – MOŽDA! Dakle, mogu nagađati do besvijesti bez da donesem automatsku presudu i zaključim predmet. Ostaviti otvorena vrata ili da nešto visi u zraku, takođe je iznimno teška zadaća za osobu poput mene koja sve želi završiti, uobličiti i dati ime. Prvi put sam prepoznala tu crtu rigidnosti  koja me u prošlosti mnogo koštala. Nanijela je štetu meni i drugima. Grubo sam otpisivala druge zbog njihovih mana i nedostataka. Biti u krivu – veliki je pomak jer svoje „pravo da sam u pravu“ nikad nisam dovodila u pitanje. Iz ove perspektive, želja da budem u pravu i da se takmičim u tome, izgleda mi krajnje djetinjasto i traži mnogo energije.

Prestati osuđivati takođe iziskuje mnogo truda i posvećenosti, ali cilj vrijedan toga je – preskočiti „balkon“ koji nas sputava u razumijevanju i prihvatanju drugih onakvih kakvi oni jesu. Šira slika o kojoj govorim je princip ništa ljudsko nije mi strano, jer svaki pokušaj da se odvojimo od drugih, isticanjem razlika, zanemarujući sličnosti je produbljivanje patnje i odstupanje od ljubavi prema sebi. Tada se moramo zapitati zašto oštro sudimo sebi pa se to ogleda u nemilosrdnoj kritici tuđeg načina života, osobina ili nečeg potpuno banalnog poput  stila oblačenja? Varka je misliti da smo bolji od drugih ako iskažemo „objektivan“ stav naspram toga kako žive ili rade. Bijedan je izgovor i utjeha, takođe. Dok smo fokusirani na druge, naši neriješeni problemi se gomilaju poput neopranog suđa. Gledati svoja posla je najkonkretnija životna formula, jer dokle god se bavimo drugima zapostavljamo sebe.

Ako nekome nedostaje motivacije i akcije da poboljša svoj život na bilo kojem polju, sve što treba učiniti jeste prestati pričati negativno i arogantno o tuđim životima, odnosno prestati trošiti energiju na prosuđivanje i osuđivanje. Tada će se po defaultu okrenuti sebi, pronaći će vrijeme neophodno da se posveti svojim ciljevima. Ono što je još bitnije, promijeniće se u odnosu prema drugima, postaće tolerantnija i otvorenija osoba nego ranije, razumijeće njihove razloge, daće im prostor i slobodu djelovanja. To je prirodan proces za koji je potrebna jaka volja i entuzijazam da se iskorači u novo područje, da čovjek testira svoje granice i mogućnosti.

Šira slika podrazumijeva da svako od nas  djeluje iz svog trenutnog nivoa svjesnosti  i zbog toga nema opravdanog razloga za grubost, podsmijeh i osudu. Neznanje, neosvještenost, postojeći programi razmišljanja i postupanja su samo polazne stanice na kojima treba razvijati prihvatanje, milost i ljubav , ali prvo prema sebi.

Umjesto rođendanske čestitke

Rođendani s nulom su posebni jer zatvaraju i otvaraju životna poglavlja. Pa ipak prva misao je da starimo, vrijeme nam curi, nismo više ni mladi ni ludi, vrijeme je da se uozbiljimo ako do sada već nismo. Skeptici će reći šta se tu uopšte ima slaviti ili obilježavati, kad su  rođendani tu da nas podsjete da nismo više u cvijetu mladosti, da nam „rok upotrebe“ prolazi. Ovakvo razmišljanje neminovno vodi u depresivno stanje.

Čudno je kako vrijeme mjerimo na osnovu količine traga koji ostavlja na našem tijelu, čineći ga izmijenjenim, dok ignorišemo činjenicu da ono neizostavno utiče na promjenu naše percepcije sebe i svijeta oko nas, naših vrijednosti, uvjerenja i svega onog što nam je važno. Heraklit je rekao da ne možeš ući dvaput u istu rijeku, život je rijeka koja te čak i neprimjetno oblikuje i preoblikuje.

Uspjeh poistovjećujemo sa materijalnim postignućima, sve se svodi na pitanje šta je to što imam: Imam li diplomu, posao, stan, auto, suprugu/supruga, djecu, kredit za vratom? Neko zaista uspije ostvariti sve to, ovim ili obrnutim redoslijedom. Ipak, više me intrigira pitanje šta je to što sam spoznala do svoje tridesete, jer smisao življenja je konstantno učenje. Od svih latinskih izreka najdraža mi je „Sve svoje nosim sa sobom“. Suštinska stvar koju sam shvatila je da život ne ide pravolinijski, previše je zavoja, ispravnih skretanja koja su se u početku činila pogrešna, vraćanja unazad, previše obilaznica a premalo prečica.

Najteže je bilo savladati lekciju strpljenja onda kada se čekanje činilo poput vječnosti, i prihvatanja situacija u kojima se sve ruši. Između strpljenja i prihvatanja posebno izazovnim se činilo pustiti kontrolu. Nedostatak kontrole u meni je budio osjećaj tjeskobe i panike. Neizvjesnost mi je stvarala patnju.

Da život ne ide pravolinijski, po nekakvom ustaljenom planu i programu koji vrijedi jednako za sve, shvatila sam kad sam prihvatila da nije sve u svoje vrijeme već sve u moje vrijeme.

Odustati od koncepta da je život brzo i jednostavno putovanje od tačke  A do tačke B, za mene je značilo  odustati od potrage za perfekcijom u sebi i u drugima.  Potreba za savršenstvom nosi sa sobom naviku prosuđivanja i osuđivanja kako sebe tako i okoline. Siguran put za izgubiti ljudsku notu u sebi.

I kada se iluzija o jednostavnosti življenja raspadne kao kula od karata, javlja se panični strah od neuspjeha i da nisi dovoljno dobar. Želja za priznanjem je ogromna, a iza nje se samo krije želja za smislom. Sa trideset sam shvatila da smisao nema veze sa normalnim i onim što se od mene očekuje. Moja očekivanja od drugih i njihova očekivanja od mene stvarala su patnju jer su nužno vodila u razočarenja. Vezati se za određen ishod događaja je gadna stvar i veliki izazov za premostiti.

Za prvih trideset nataložilo se svega, zato nije loša ideja krenuti od dna, što svakako zahtjeva predanost i hrabrost u suočavanju sa samim sobom. To me pomalo podsjeća na opsesivno-kompulzivno skupljanje stvari, gdje se na  kraju  nađeš zatrpan među svim tim stvarima a ne znaš ni kako si dospio u to stanje. Počneš da oslobađaš životni prostor razdvajanjem potrebnog od nepotrebnog, pa se teško odvajaš od neke sitnice koju nisi ni znao da posjeduješ dok nisi krenuo u proces čišćenja. Ista stvar je sa navikama i obrascima ponašanja koja nam očigledno ne donose ništa dobro a da toga većinom nismo svjesni.

Zbog toga ne žalim za dvadesetima i ne govorim: „Eh da mi je ova pamet bila“, zato što do „ove pameti“ ne bi ni došlo da se kockice nisu posložile kako već jesu. Prihvatiti verziju sebe iz prošlosti je preduslov lične evolucije. Za mene je sazrijevanje zapravo buđenje, zbog toga mi osvrt na dvadesete izgleda poput kratkog sna u kojem sam čvrsto spavala, znam da sam nešto sanjala ali se nikako ne mogu sjetiti šta.  Riječ je o osjećaju neprisustva u vlastitom životu, konfuzije, beznađa i odlaganja. Sa trideset godina, pod punom moralnom odgovornosti, krećem u zanimljivu avanturu otkrivanja svog mikrokosmosa i svega onog što mi je zaista važno. Doduše, taj put sam malim koracima započela prije četiri godine. Tada nisam ni slutila gdje me to sve vodi, ali životna rijeka strpljivo i skoro nečujno, ali potpuno smisleno, usmjerava.

Osjećati se dobro  u svojoj koži, izaći iz sopstvenog zatvora, živjeti slobodno, potpuno i autentično zvuči već pomalo otrcano, ali je vrlo mukotrpan posao jer zahtjeva da se suočimo sa svim duhovima iz ormara, prljavštinom ispod tepiha, navikama koje nas drže ukalupljenima, plašljivim i nemoćnim da bilo šta promjenimo. Ipak na taj put se isplati krenuti, jer je nagrada velika , a zove se -rasterećenje. Dodatna motivacija je činjenica da iz ovog života niko od nas neće izaći živ, prema tome boravak ovdje nam je ograničen. Iluzija je da imamo vremena, svako odlaganje je luksuz.

Kakvu poruku bih poslala dvadesetogodišnjoj sebi? Apsolutno nikakvu, jer poruka ne bi mogla doprijeti do tadašnje verzije mene. Bio je potreban most da spoji dvije strane,  most vremena praćen spoznajom. Mogu samo reći hvala joj na otporu, buntovništvu, nestrpljenju i strahu. Radila je kako je najbolje znala. Vremenom je shvatila da ne želi živjeti život uspavane ljepotice, ne želi biti odvojena od svijeta, ne želi se skrivati zbog svoje nesavršenosti, više ne želi trčati kroz život. Konačno je odustala od svih sporednih uloga.

Kad podvučem crtu, ovaj život i nije tako loš, čini mi se da i sijede u mojoj kosi dobijaju svoj smisao.

 

Vrijeme je da bježimo, jer državu stvarno nije briga!

Često čujem rečenice poput: „Samo kukavice bježe, hrabri se odvažno i srčano bore za bolje sutra, za budućnost svoje djece,  bolju i pravedniju državu.“ Ili već izlizani stih Alekse  Šantića: “ Ostajte ovdje sunce tuđega neba neće vas grijati kao što ovo grije…“ Zvuče mi naivno, smiješno, sarkastično i bezobrazno.

Kažu da je tuđina maćeha, ipak tvrdim da ne može biti lošija od majke domovine koja nas je bespomoćne napustila. Osjećamo se napušteno, nevoljeno, nesigurno,  potlačeno i poniženo. Nespremni za let, već unaprijed pokidanih krila, nemamo samopouzdanje, izgubili smo vjeru u sebe, u druge, u cjelokupan sistem. Zatvor bi bila preblaga usporedba sa onim što osjeća pripadnik mlade generacije, životareći na brdovitom Balkanu. Mlad čovjek željan je da iskusi život u punom smislu te riječi, da bude slobodan, samostalan, da kreira i organizuje život po svom ćeifu, da upozna svijet, putuje, susreće nova lica. Ako mu se uskrati osnovno pravo da živi od svog rada, neće biti u mogućnosti sebi priuštiti barem dio  onog što želi.

Generacije prije nas su trbuhom za kruhom odlazile u svijet i tu nema mnogo razlike između njih i nas. Jedina razlika je velika ogorčenost i gađenje koju danas gajimo prema nepravednom sistemu. Zbog toga bi bilo previše očekivati od današnjeg mladog čovjeka, koji traži svoje mjesto pod suncem, da bude naročito patriotski raspoložen. S vremena na vrijeme javiće mu se nostalgija za maminom kuhinjom, želja da popije kafu sa najboljim prijateljem, i dalje će navijati za svoju reprezentaciju ali će se priča o patriotizmu tu završiti. Zašto? Jer je borba za ličnu egzistenciju mnogo važnija, to je ono što nam neće nikad priznati oni koji trideset godina rade u Njemačkoj busajući se u prsa sa ljubavi prema rodnoj grudi.

Da se ne stekne krivi dojam, nije riječ samo o pukom preživljavanju, već i o dostojanstvu i poštovanju za kojima mladi ljudi vape. Želja da se njihov trud i vrijednost prepoznaju i nagrade je pokretačka sila koja ih gura naprijed, da iskorače u nepoznato i izađu iz beznađa u kojem su dugo bili zarobljeni. To je kap koja preliva čašu. Po svemu sudeći, u potrazi za tim primorani su napustiti svoju zemlju.

Ovo pišem jer nam se u zadnje vrijeme na svojevrstan način podmeće priča o patriotizmu, o tome da treba ostati, da je sebično željeti bolji i i kvalitetniji život negdje u Evropskoj uniji.  Zamisli, kažeš visokoobrazovanoj osobi od 30 godina, koja je provela šest godina na Zavodu za nezaposlene (jer Zavod za zapošljavanje još uvijek ne radi svoj posao) bez dana radnog staža, da je sebično što želi graditi  dostojanstven život u inostranstvu! Danas oni koji su dali najbolje godine i zdravlje (a mnogi i život), za domovinu, su na rubu egzistencije , potpuno marginalizirani i obespravljeni.  Bili su krajnje nesebični i danas plaćaju visoku cijenu. Ono što nam se želi poručiti sladunjavom pričom o tobožnjoj ljubavi prema domovini jeste: „Upropasti svoje najbolje godine za tuđe sebične interese.“ Igranje na kartu emocija je prolazilo 90-tih, danas ne.

Pored toga, nerijetko čujem stavove poput: „Mladi očekuju da ih država, tj. sistem spasi i servira im sve gotovo.“  Obično to govore oni što su svoju užu i širu rodbinu zaposlili u državne institucije na neodređeno. Ovakvim stavom se očajnički želi skinuti teret odgovornosti svih koji su učestvovali u kreiranju ovakvog stanja. Država je odgovorna da omogući platformu, odnosno uslove za rast i razvoj svakog pojedinca. Na pojedincu je šta će učiniti dalje. U našem slučaju, država nam podmeće nogu na svakom koraku. O našoj kolektivnoj i pojedinačnoj odgovornosti za stanje kakvo jest, nekom drugom prilikom.

Žao mi je što nismo dorasli konceptu i kulturi življenja općeg dobra. Žao mi je što nam je patriotizam jeftini populizam. Žao mi je što istinske patriote uvijek izvuku deblji kraj. Žao mi je što vrijeme brzo prolazi, što nemam dva života jedan da posvetim sebi, a drugi domovini. Ipak, nemam vremena za žaljenje, jer vrijeme je da se krene. Tuđe sunce ne grije snažno, ali mama kaže: „Ne okreći se, sine“.

 

Tradicija i inovacija-dvije strane istog novčića

Dok u staroj sehari brižljivo čuvamo heklane salvetiće, bakrenu džezvu, recept za baklavu i pitu, vuneni džemper i čarape, zapitamo li se šta je to što ćemo mi svojoj djeci i unucima ostaviti u amanet. Da li će kolekcija Instagram fotografija i nenadmašni rekord u igricama postati nešto što se prenosi s koljena na koljeno i čuva od zaborava?

Razmišljajući o modernom čovjeku i njegovoj sposobnosti da radi i stvara, pada mi na pamet uticaj tehnologije. Da li aplikacije koje broje korake ili nas podsjećaju da pijemo vodu, potvrđuju koliko je današnji čovjek nesposoban ili možda nesvjestan svog života? Usput rečeno, svaka čast pojedincima koji su osmislili i kreirali te i slične aplikacije, time su izrazili lični potencijal. Ali šta je sa velikim brojem onih koje je tehnologija učinila još više lijenima. Poražavajuće je da umjetna inteligencija, ma kako korisna bila, postaje sve dominantnija a čovjek sve manje vjeruje i djeluje u skladu sa svim svojim ogromnim mogućnostima.

I dok dokolicu danas riješavamo društvenim mrežama, aplikacijama i igricama, naši preci su svoje slobodno vrijeme trošili razvijajući svoju inovativnost, rezultat toga su prekrasni unikatni predmeti koji svjedoče koliko su bili kreativni i posvećeni. Mada će zvučati da je ideja u tome da oživimo stare zanate i rukotvorine, upravo je suprotno. Čuvajući svu materijalnu i nematerijalnu baštinu od zaborava, grčevito se držimo nostalgične i idealizirane slike prošlih vremena, dok tumaramo po sadašnjosti, ravnodušni spram nje, čekajući bolje sutra koje nikako da dođe.

Problem nije u naninoj baklavi i bakinim božićnim kolačima, već u tome što slijepo slijedimo recept, ne dodajući ništa novo i svoje. Zbog straha i nesigurnosti, duboko smo zakopali maštovitost i kreativnost. Tradicija i običaji drže nas u prošlosti, što može doprinijeti  stagnaciji svakog napretka i razvoja. Od naših predaka možemo naučiti kako da poštujemo i razvijamo svoje talente i izgradimo vlastiti put djelovanja. Sve ono što čuvamo u sehari, vjerovatno predstavlja izvrsne i vrijedne „izume“ same po sebi, ali to ne znači da ne možemo ili ne smijemo napraviti nešto što će isto tako ostaviti trag u vremenu  ali ovaj put u svrhu inspiracije budućim generacijama, a ne kao dio folklora i održavanja običaja pod svaku cijenu.

 

Kako čuti dušu, kada svi oko tebe pričaju?

Razlika između usamljenosti i samoće je jasna. Usamljeni možemo biti i kada smo okruženi ljudima, dok je za stanje samoće neophodno odsustvo drugih. Istina je da je čovjek društvena životinja i mnogi još uvijek tvrde da je samoća nešto negativno i da se ne treba osamljivati. Idu toliko daleko, da smatraju da se od samoće može čak i poludjeti. Ipak kao osoba osjetljiva na tuđu energiju, buku i jaku svjetlosti i sama se često povlačim u osamu jer na taj način punim baterije. Ponekad je teško objasniti ljudima zašto u njihovom društvu ne mogu ostati duže, rijetki su koji zaista razumiju. Ako poludjeti znači ući u koštac sa samim sobom onda sam luda, priznajem.

S obzirom da mi mozak radi sto na sat, prakticiram da se distanciram od drugih, ali takođe i od sebe (svojih misli i stavova) kako bih se ponovo vratila sebi. Znam, čudno zvuči, ali sve što je čudno pripisujem Saturnu u 12. kući 🙂 Nismo ni svjesni koliko smo okruženi raznim sadržajima, bombarduju nas svakodnevno porukama sa billboarda, naslovnih strana, Facebooka, Twittera, Instagrama, dnevnika, itd. Previše je mišljenja, komentara, stavova, utisaka. Sve to upijamo poput spužve u svoje energetsko polje,  u većoj ili manjoj mjeri, nesvjesni koliko nam zapravo  šteti. Povrh svega imamo svoje mišljenje koje je opet proizašlo iz prosuđivanja datih riječi ili postupaka. Većinu vremena provedemo u „mislećem“ stanju, što nas vodi sve dalje od onog što stvarno jesmo.

Mene lično sve to zamara. Zato kada se povučem u kutak gdje mogu u miru saslušati vlastite misli i emocije sve izgleda mnogo jasnije i jednostavnije nego kad sam u moru različitih uticaja. Zbog toga mi priroda izgleda kao odličan izbor uvijek kad želim biti svijesnija svog postojanja, a dobra stara izreka „pustiti mozak na pašu“ itekako ima smisla. Istini za volju, to mi je nemoguća misija u vrevi života na pokretnoj traci, u kojem mi pažnju odvlače stvari koje u suštini nemaju puno veze sa mnom. Ogromne količine stresa i nervoze su većinom rezultat nepotrebne brige oko tuđih reakcija i djelovanja.

Upravo iz tog razloga, bez obzira da li je neko vuk samotnjak ili društveni leptirić, doza samoće je od važnosti za dobar balans i jasnije granice gdje počinje “ja”, gdje završava druga osoba i obrnuto. Mada će mnogi ekstroverti reći da im je strašno dosadno u društvu samih sebe, pitanje je zašto misle da su drugi ljudi interesantniji od njih. S druge strane, izrazito introvertne osobe zbog straha od nerazumijevanja okoline odbijaju društvo povlačeći se u sopstveni svijet. Prvi bježe od svog unutrašnjeg svijeta, dok drugi bježe od ljudi u vlastiti kosmos. Riječ je o dvije krajnosti koje se mogu prevazići kad je uzrok takvog ponašanja otkriven i prihvaćen.

Društvenost i samoća su dvije strane istog novčića, barem u mom slučaju.  U interakciji sa drugim ljudima stičemo životno iskustvo, ali činjenica da se rađamo i umiremo sami, govori dovoljno koliko pažnje trebamo posvetiti harmoniji vlastitog bića. Razumijem da to nije sebičnost, već ljubav prema sebi.