Kako čuti dušu, kada svi oko tebe pričaju?

Razlika između usamljenosti i samoće je jasna. Usamljeni možemo biti i kada smo okruženi ljudima, dok je za stanje samoće neophodno odsustvo drugih. Istina je da je čovjek društvena životinja i mnogi još uvijek tvrde da je samoća nešto negativno i da se ne treba osamljivati. Idu toliko daleko, da smatraju da se od samoće može čak i poludjeti. Ipak kao osoba osjetljiva na tuđu energiju, buku i jaku svjetlosti i sama se često povlačim u osamu jer na taj način punim baterije. Ponekad je teško objasniti ljudima zašto u njihovom društvu ne mogu ostati duže, rijetki su koji zaista razumiju. Ako poludjeti znači ući u koštac sa samim sobom onda sam luda, priznajem.

S obzirom da mi mozak radi sto na sat, prakticiram da se distanciram od drugih, ali takođe i od sebe (svojih misli i stavova) kako bih se ponovo vratila sebi. Znam, čudno zvuči, ali sve što je čudno pripisujem Saturnu u 12. kući 🙂 Nismo ni svjesni koliko smo okruženi raznim sadržajima, bombarduju nas svakodnevno porukama sa billboarda, naslovnih strana, Facebooka, Twittera, Instagrama, dnevnika, itd. Previše je mišljenja, komentara, stavova, utisaka. Sve to upijamo poput spužve u svoje energetsko polje,  u većoj ili manjoj mjeri, nesvjesni koliko nam zapravo  šteti. Povrh svega imamo svoje mišljenje koje je opet proizašlo iz prosuđivanja datih riječi ili postupaka. Većinu vremena provedemo u „mislećem“ stanju, što nas vodi sve dalje od onog što stvarno jesmo.

Mene lično sve to zamara. Zato kada se povučem u kutak gdje mogu u miru saslušati vlastite misli i emocije sve izgleda mnogo jasnije i jednostavnije nego kad sam u moru različitih uticaja. Zbog toga mi priroda izgleda kao odličan izbor uvijek kad želim biti svijesnija svog postojanja, a dobra stara izreka „pustiti mozak na pašu“ itekako ima smisla. Istini za volju, to mi je nemoguća misija u vrevi života na pokretnoj traci, u kojem mi pažnju odvlače stvari koje u suštini nemaju puno veze sa mnom. Ogromne količine stresa i nervoze su većinom rezultat nepotrebne brige oko tuđih reakcija i djelovanja.

Upravo iz tog razloga, bez obzira da li je neko vuk samotnjak ili društveni leptirić, doza samoće je od važnosti za dobar balans i jasnije granice gdje počinje “ja”, gdje završava druga osoba i obrnuto. Mada će mnogi ekstroverti reći da im je strašno dosadno u društvu samih sebe, pitanje je zašto misle da su drugi ljudi interesantniji od njih. S druge strane, izrazito introvertne osobe zbog straha od nerazumijevanja okoline odbijaju društvo povlačeći se u sopstveni svijet. Prvi bježe od svog unutrašnjeg svijeta, dok drugi bježe od ljudi u vlastiti kosmos. Riječ je o dvije krajnosti koje se mogu prevazići kad je uzrok takvog ponašanja otkriven i prihvaćen.

Društvenost i samoća su dvije strane istog novčića, barem u mom slučaju.  U interakciji sa drugim ljudima stičemo životno iskustvo, ali činjenica da se rađamo i umiremo sami, govori dovoljno koliko pažnje trebamo posvetiti harmoniji vlastitog bića. Razumijem da to nije sebičnost, već ljubav prema sebi.

Advertisements

Ispuniti uloge životom, a ne život ulogama

Da li životne uloge zaista znače život? Kad kažem život, mislim na pravi život, autentičan, čist, slobodan od bilo kakvog pritiska nepisanih pravila. Razmišljajući o ovoj temi zaključila sam da promašiti život znači potpuno se poistovjetiti sa svojim životnim ulogama. Sve uloge podrazumijevaju određeni skup pravila ponašanja i djelovanja. Ta pravila su smislili neki drugi, a od pojedinca se očekuje da ih slijedi i ne dovodi u pitanje. Pa ako se poistovjetim sa svim tim – tuđim mjerilima, gdje sam onda tu ja?

Često sam se pitala zašto stariji ljudi s posebnim ponosom govore da su nekad bili studenti, mladići, djevojke, direktori, mlade mame, vrijedni radnici, magistri, doktori, profesori, inženjeri, menadžeri, predsjednici,i sl. Zar su manje vrijedni, sada kada više ne igraju te “prestižne”uloge? Vrijednost je u životnom iskustvu, ma kakvo ono bilo. Ako kao žena mislim da ću biti vrijednija kada se udam ili rodim djecu, varam se. Možda ću dobiti društveni aplauz, a iluziju takvog vrednovanja shvatila je svaka žena koja se razvela ili tužnom sudbinom ostala bez djeteta.

Sve uloge i titule mogu jednog dana biti oduzete, a pismene potvrde pocijepane. To su trenuci kada nas život demantuje i otkriva krhku i lažnu sigurnost i bitnost koja se krije iza uloge. Gorka je to istina od koje se teško oporavlja svako ko je jednom bio autoritet, pozicija, vlast i moć, pa doživio pad.

Kada sam krenula u prvi osnovne, stariji su rekli. „Sine, od sada ti samar (teret) ne ide s leđa“. Tada nisam razumjela šta to tačno znači, znam da sam bila oduševljena svojom prvom značajnom ulogom – da budem đak, i to ne bilo kakav već odličan đak. Uobičajena pitanja poput: kako je u školi, kakve su ocjene nisu mi bila strana, jer šta se može drugo pitati  dijete školskog uzrasta nego kakva je situacija u školi. Srećom, takva pitanja me nisu mučila jer sam imala zavidne rezultate. Tipično je da studenti odgovaraju na pitanja: koja si godina, koliko ispita do kraja, kada ćeš diplomirati, i sl. Normalno je da se mlade pita kada će se oženiti i udati, nezaposlene –da li će se zaposliti u skorije vrijeme, bračne parove – kada će dobiti dijete, radnike sa zavidnim radnim stažem- kada će u penziju. Dakle, za sve vrste uloga postoji i određeni skup „normalnih“ pitanja koja su nezaobilazna. Programirani , ukalupljeni, šablonizirani, zarobljeni smo u sva ta moranja, u sva besmislena „to je tako jer je tako“.

Ne mislim da su uloge i titule nešto loše, upravo suprotno – to su prilike da naučim nešto o sebi i drugima, ili da razvijem određene vještine. Problem je kad se svim silama trudim da ispunim očekivanja koja se nameću kroz tu ulogu, problem je kada više nije potrebno da mislim svojom glavom, ili djelujem po sopstvenim kriterijima. Sada shvatam šta je značila rečenica o teretu na leđima. Zaista mi je teret kada živim po tuđim pravilima, jer tada sam daleko od  sebe. Vjerujem da je dobar život balans, to znači ne dopustiti da me uloge uguše. Suština je baviti se stvarima koje me ispunjavaju, iako su možda trivijalne, smiješne, besmislene ili „gubljenje vremena“.

Svjesna sam da je igranje uloga zapravo začarani krug u kojem prolazi život. Na kraju će biti važno samo koliko sam u tome svemu bila sretna, a koliko sam jedva čekala kraj, šta sam radila iz ljubavi, a šta zato što moram, ili zato što je društveno prihvatljivo. Kad zamišljam svoju starost, zamišljam da pričam o svom životu na način da izdvajam ono najbitnije – a to su iskustva i događaji koji su rezultat mog iskrenog i autentičnog djelovanja – djelovanja iz srca. Čini se jednostavno, ipak  taj je put pun izazova, ali svakako vrijedan.

S vremenom sam shvatila da je vrlo lako impresionirati druge površnim sjajem diploma, certifikata, priznanja, pohvala i medalja. Ljudi na osnovu toga procijenjuju moju vrijednost. Sve pismene potvrde su sažete u par riječi, ne govore o putu koji sam prošla da bih postigla cilj. Sva magija je u putovanju, a putovanje je iskustvo koje mi niko ne može oduzeti. To je neprikosnovena vrijednost, koju ne može nadmašiti nijedna društvena uloga sama po sebi, nijedna konvencija, zakon, pravilo ili potvrda.

Nećemo svi proći kroz iste uloge, i to je sasvim u redu. Ispuniti uloge životom, a ne život ulogama je ključ sretnog života, sve ostalo mi se čini kao popunjavanje praznina i stavljanje kvačica na obavljene zadatke.

 

Ljudi su previše komplikovani da bismo ih etiketirali

Etikete sa odjeće lako otklanjamo, jer nas smetaju ili su nam nepotrebne. Ali onih koje sebi i drugima pripisujemo, često se držimo kao pijan plota. U većini slučajeva,  želimo da budemo okarakterisani kao dobri, pametni, iskreni i  lijepi, dok se na negativne pridjeve ne odazivamo.  Karakter je imenica koja se sastoji od pridjeva, pa je uobičajeno da jedni drugima kažemo: „Opiši se u dvije,tri riječi“.Tada o sebi obično govorimo ističući vrline, dok mane većinom izostavljamo, sve u dobroj namjeri – da se dopadnemo drugim ljudima, jer ko će me voljeti ako kažem da sam nestrpljiva, sebična i bahata. Bez obzira na sav trud, ljudi će donijeti svoj zaključak i prosuditi kakva sam osoba, stoga nema potrebe da stvaram idealiziranu sliku o sebi.

Pitam se zašto su etikete tako važna stvar u životu, kada one u većini slučajeva zavise od subjektivnog mišljenja? Vjerovatno postoji stotinu ljudi koji će misliti da sam pametna, a moguće je da postoji isti ili čak veći broj onih koji će me smatrati glupom. Kako god bilo, bolje je ispasti glup nego iz aviona. 🙂 Dakle, u određenim situacijama  „ispadnemo“ pametni ili glupi, ali to ne znači da smo generalno pametni ili glupi (još uvijek se niko nije podvrgnuo naučnim istraživanjima „pametnosti“ i „glupoće“)  Nažalost, tako jednostavno i nonšalantno donosimo sudove o tome ko je pametan, a ko glup, ko je dobar, ko nije, i sl. Vrlo lako donesemo presudu kojom obilježimo čovjeka bez mogućnosti oprosta ili druge šanse.

Mislim da nas etiketiranje mnogo blokira u nastojanju da pokažemo više ljudskosti jedni prema drugima, jer obično etiketa koju lijepimo drugoj osobi, bez obzira da li je pozitivna ili negativna, nas koči da sagledamo širu sliku  zato što od drveta ne vidimo šumu. Ta jedna karakteristika „strši“, čineći da svoje mišljenje baziramo na osnovu nje, propuštajući glavnu nit- objektivnost i činjenicu da smo svi jednaki i zaslužujemo ljudski tretman. Iz ličnog iskustva znam da je davanje etiketa sebi i drugima vrlo duboko usađena navika, koju je teško promijeniti, jer u svakome od nas postoje vrijednosni sistemi po kojima određena ponašanja, i što je još važnije – općenito ljude prosuđujemo i u krajnjoj liniji osuđujemo. Problem nastaje kada nečiji postupak, okarakterisan kao dobar ili loš, u potpunosti pripišemo karakteru te osobe, ne ulazeći u dublju analizu zašto je to tako. Ići ispod površine stvari znači pokušati razumijeti, s tim da razumijevanje ne znači nužno  odobravanje. Ovo nije nimalo lagan zadatak, zato često štedimo energiju i pribjegavamo metodi „po kratkom postupku“.

Koliko brzo i nepromišljeno smo spremni nekog etiketirati, govori koliko sami sebi oštro sudimo. Ako smo blagi prema sebi, bićemo milostivi  prema drugima, ako smo svjesni sopstvenih nesavršenosti a ipak ih prihvatamo, prihvatićemo i nesavršenosti drugih. Kako god bilo, ako tvrdimo da nam nije stalo do mišljenja drugih ljudi, moramo znati da ni drugima nije stalo do našeg mišljenja. Vjerujem da se prihvatanjem toga,  smanjuje i poriv za „ekpertnim“ procjenjivanjem i ocjenjivanjem sviju oko nas, ali i nas samih. Poznavati uistinu nekog podrazumijeva gledati ispod naljepnica, a upoznavanje nikad ne započinjati  sa opisom u dvije, tri riječi.

Modno (ne)osviještena

Priznajem,  ne pratim naročito modne trendove, tako  sam nekad furala okrugli oblik noktiju kad su u trendu bili četvrtasti, crveni ruž kad su sjajila za usne dominirala  i trapez umjesto uskog kroja hlača. Potpuno svjesna svoje namjerne neosviještenosti birala sam ono što mi se sviđa. Što se mene tiče,  sve je to  moderno ali u pogrešno vrijeme. Naravno da bi mi modni znalci održali lekciju da je moderno samo ono što je aktuelno. Vjerovatno bi mi rekli da sam  passé, staromodna i dosadna. U svakom slučaju ne  mislim da je to uvreda, ipak nemam ambiciju da postanem fashion victim.

Bombarduju nas terminima poput: fashion victim (žrtva mode) old-fashioned (staromodan) trendsetter (onaj koji postavlja trendove) must have (moraš imati) i sl. O  besmislenom  i smiješnom značenju ovih termina bi se dalo raspravljati. Sasvim je jasno da  nemam želju da postanem žrtva mode, jer da bih to bila moram slijepo pratiti modne trendove, kako i sama definicija kaže. Nisam spremna na takva odricanja, financijski, psihički a i nije mi u fokusu interesovanja. Veliki je teret pratiti trend, jer trend se tako brzo mijenja, pa sve što je ovog proljeća moderno narednog se već smatra neupotrebljivim. To je jedan od razloga zašto smatram modne diktate smiješnim i površnim, jer variraju od tzv. must have do krpe za čišćenje (a sasvim može proći više sezona). Valjda zato odjeću od milja zovu krpice. Pa ako su krpice čemu tolika frka i osuđivanje nekog ko je démodé. Vjerovatno je u odgovor u profitu, zato me ne čudi što modna industrija zarađuje velike svote zahvaljujući nametanju onog što je „moderno“. Dok nove kolekcije pristižu, neophodno je napraviti prostor da se prodaju, a to je najlakše formulom odbacivanja „starog“ radi „novog“. Zanimljivo je da moda funkcioniše na principu „kruženja“. Moderno je ono što je prije  20 godina bilo u trendu, obično se radi o  varijacijama na istu temu. Zato mi je termin staromodan  apsurdan, jer „stara moda“ uvijek ima priliku da postane aktuelna. Dakle, upitna je i sama kreativnost modnih dizajnera, jer je već postalo pravilo da zbog nedostatka inspiracije, kroz vrijeme se smjenjuju jedne te iste stvari. Tako nas iz sezone u sezonu bombarduju terminom must have iliti moraš imati, uvjeravajući nas da nam život nema smisla ako nemamo baš takvu torbu, cipele ili sunčane naočale. Riječ je o vrlo sirovoj propagandi koja je, pretpostavljam,  uspješna  kod osoba labilnog karaktera, niskog samopouzdanja i onih podložnih mišljenju okoline. Trendsetter je neko ko postavlja trend, tako što prati modu ali se svojim stilom izdvaja.  Naravno to ne može postati bilo ko, već isključivo modno osviještene osobe iz jet-set svijeta, koje su izrazito popularne pa su u stanju da sa šerpom na glavi zadive svoje fanove, koji ih nakon toga  doslovno kopiraju. Opet je riječ o nametanju i ispiranju mozga, jer možda ta šerpa idealno stoji Lady Gagi ali ne i meni.

Dolazimo do pitanja da li je moda sama sebi svrha i ima li uopšte veze sa skladom u odijevanju, jer određena boja i kroj ne stoje svima podjednako, ma kako moderna bila. Znači li to da moda ne može odgovarati svima u isto vrijeme u smislu nosivosti. Ako je tako onda u svojoj namjeri da nametnu modna pravila, modni stručnjaci ne samo da teže uniformnosti nego nas i diskriminiraju, pritom je,usudim se reći, bolesno 34 smatrati brojem ženske konfekcije.

Modni dizajn u kreativnom, inovativnom i umjetničkom smislu izuzetno cijenim, ali ne i modnu industriju kojoj je cilj isključivo profit, služeći se metodom nabijanja kompleksa svima koji iskaču iz modnog kalupa. Na ovom svijetu nam je zadatak da pronađemo ono što nas ispunjava, sviđa nam se i što smatramo lijepim i vrijednim. Tako je i sa stilom oblačenja, svako od nas traži ono u čemu se najbolje osjeća, barem bi tako trebalo biti, jer sve ostalo je pokušaj da zadivimo druge ili skrenemo pažnju na svoj izgled. Da li je i u kolikoj mjeri važno biti  „u trendu“? Vjerujem da je važno onoliko koliko nam je tuđe mišljenje važnije od lične udobnosti i našeg vlastitog ukusa, koji se često ne poklapa sa onim što je aktuelno na modnoj sceni. Fizički izgled je najosjetljiviji dio naše taštine, zbog toga često i lako padamo pod uticaj drugih. Biti siguran u sebe i svoju vrijednost je iznad svake površnosti, baš kao neprevaziđena klasika koja traje unatoč modnim trendovima.

15 stvari koje smo možda propustili naučiti, ali nikad nije kasno

Put do autentičnosti nije nimalo lagan, previše je nametnutih uvjerenja, blokada, ograničenja i obrazaca ponašanja koji ustvari nemaju veze sa onim ko smo zapravo. Uvijek možemo za sve okriviti odgoj, odnosno sve one  koji su učestvovali u oblikovanju našeg vrijednosnog sistema, ili možemo prihvatiti odgovornost za sopstveni život. Ako su nas i krivo učili, imamo mogućnost da to ispravimo, tako što ćemo iz temelja izgraditi vrijednosni sistem koji je usklađen sa našim istinskim vjerovanjima, željama i ciljevima. U životu često improviziramo, radimo onako kako mislimo da je najbolje za nas ili za druge. Zbog toga trebamo oprostiti sebi i drugima što nismo savršeni. To nikako ne znači da ne trebamo stremiti boljem i sretnijem životu, u kojem ćemo biti bolji ljudi.

Sljedeća lista je nastala kao rezultat preispitivanja vlastitih vrijednosti, vjerujem da nije savršena niti revolucionarna, ali sam sigurna da nije konačna i da će nekom biti korisna.

  • Kada su nas učili da brinemo šta drugi ljudi misle, nisu nas učili da vodimo računa šta da mislimo sami o sebi
  • Kada su nas učili prilagođavanju grupi, zajednici i društvu općenito, nisu nas učili kako da očuvamo vlastiti identitet i autentičnost
  • Kada su nas učili da slijedimo sva nametnuta pravila i očekivanja društva, nisu nas upozorili da je sasvim moguće i uredu da se ta ista očekivanja ne podudaraju sa našim željama i ciljevima
  • Kada su nas učili da budemo poslušni, nisu nas učili da je uredu imati svoje mišljenje, kao i adekvatan način da to mišljenje izrazimo
  • Kada smo vjerovali da je poželjno biti ulizica i laskavac, zaboravljali smo da lijepa riječ dolazi iz srca bez bilo kakve skrivene namjere ili interesa
  • Kada smo na sva zvona sebi pripisivali zasluge za dobra djela, nismo znali da je humanost u skromnosti,  ne u hvalisanju
  • Kada smo izabrali da budemo sebični, nismo vjerovali da smo svi jednaki i da se isto smijemo i plačemo
  • Kada su nas učili da vrijedimo više od drugih, nisu nas učili da nečija vrijednost ne zavisi od upoređivanja sa vrijednošću druge osobe
  • Kada su nas učili da ponižavanjem drugih uzdižemo sebe, nisu nas učili da o nama govore isključivo naše riječi i naša djela
  • Kada smo vjerovali da moramo naučiti lagati, propustili smo biti iskreni prema sebi
  • Dok smo učili da osuđujemo, nismo znali kako prihvatiti sebe
  • Dok smo učili kako da budemo lijepi i privlačni, propustili smo naučiti kako da volimo sebe i onda kada to nismo
  • Dok smo učili kako da kontrolišemo i manipulišemo, nismo razumijeli da je moć krhka, a prava sloboda onda kada nemamo kontrolu
  • Dok smo učili da je sigurnost u materijalnom, nismo razumijeli da je takva sigurnost kao kula od karata onda kada nismo sigurni u sebe
  • Dok smo učili igrati igru, nismo razumjeli da život može biti i više od igre, onda kada nam nije važno ko dobija, a ko gubi, već kad nam je važno da ispod svih tih uloga, etiketa, maski, strahova i strepnji – pronađemo sebe!

Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama

Bez solidarnosti  i  suosjećanja  nema zdravog društva! Možete reći  da sam idealista, utopista i komunista. Možete mi se smijati i reći da sam naivna, jer pobogu ovo je surovi kapitalizam. Danas vladaju lični i partikularni interesi nauštrb općeg dobra. Na snazi su: ko jači, tlači, nije se sa rogatima bosti, i ona najprikladnija ko je jamio, jamio je. Znam, smiješno i nerealno zvučim, ali to samo pokazuje koliko daleko smo otišli, gdje nas je krvoločna želja za profitom odvela. Odvela nas je u krajnji egocentrizam, u kojem ne vidimo dalje od svog „JA“. Bitan sam samo ja, a ti možeš da crkneš, ili u najmanju ruku da životariš jer ću te možda trebati za neku svoju korist. Pa se onda svi žale, da su neshvaćeni, a niko se ne trudi da shvati drugog, da se barem pokuša zamisliti u njegovom položaju. To se zove odsustvo suosjećanja, a kad nema suosjećanja nema ni solidarnosti.

Zašto nemamo civilno društvo, ili ga smatramo nemoćnim u borbi za promjene, za kojima očajnički vapimo? Reći ćemo da je problem u odsustvu političke nezavisnosti,  u stranačkoj obojenosti, nedostatku novca i potkupljivosti.To je samo djelimičan odgovor. Drugi dio odgovora leži u egocentričnosti današnjeg čovjeka. Sve što  me se lično ne tiče, nije moja stvar. Ako učenici i nastavnici jedne osnovne škole, zbog dotrajalosti objekta, njegove krajnje neuslovnosti za rad, izađu na ulice da protestnom šetnjom ukažu na svoj problem, zašto bih se ja njima pridružila, kad moje dijete ne pohađa tu školu. Ono se edukuje u sigurnim uslovima. Isto važi i za radne kolege drugih škola, koji taj dan sasvim uobičajeno provode nastavni program. To nije njihov problem, a i zbog straha da će izgubiti status ili neku od privilegija, odbijaju da budu solidarni, jer nije se sa rogatima bosti. Neki od njih čak i ne vjeruju da se njima može dogoditi slična situacija: da im  krov škole prokišnjava ili da zimi nema grijanja. Onda, mi u svojstvu dnevnih komentatora  ismijavamo tu malu grupu luzera koji ne mogu ništa postići. Don Kihoti u borbi protiv vjetrenjača. Smijemo im se, posmatrajući ih uz kaficu, a i mi smo prije 15 godina sjedili u bukvalno istim klupama. Tako se smijemo i doktorima koji štrajkuju jer žele bolje uslove za rad, specijalizaciju i veću plaću. Nije da oni to ne zaslužuju. Zaslužuju naravno. Priznaćemo nemamo naročite empatije prema njima, jer nemaju ni oni prema nama, kada smo u ulozi njihovih pacijenata. Znaju biti hladnokrvni i netaktični, često se ponašaju prema nama podvojeno, da ne kažem dvolično, a sve u zavisnosti da li nas liječe u državnim bolnicama ili svojim privatnim ordinacijama. Dok nečiji roditelji godinama nastoje da ostvare svoja radnička prava, da im se uveže radni staž i isplate tolike zarađene plate, mi nestrpljivo prebacujemo TV kanal jer ipak nije riječ o našim roditeljima. Hvala Bogu da nije!

Brojni su primjeri koji potvrđuju našu neljudskost. Grubo zvuči, ali u utrci za profitom, uspjehom ili pak golim preživljavanjem, zaboravili smo biti ljudi. Otuđili smo se jedni od drugih. Marx je govorio da će neminovno doći vrijeme kada će se čovjek otuđiti od samog sebe, pa tako i od drugih ljudi. Izgleda da je to vrijeme došlo. Sve ljudsko postalo nam je strano, postali smo sami sebi stranci. Drukčije ne mogu objasniti nerazumijevanje koje vlada među ljudima. Istina je da nas zajedničke karakteristike, problemi i ciljevi grupišu, ali ako danas nemam taj problem, ne znači da već sutra neću imati. Zato me svaki put razočara kada površno gledamo na ljude i život, kada se lako prepuštamo ulozi pasivnih posmatrača. Kao društvo smo nemoćni, i predugo u ulozi žrtve, jer smo postali neosjetljivi na patnju i nepravdu s kojom se suočavaju drugi ljudi. Ti ljudi nisu u Siriji, Palestini ili u Japanu. To su naši prijatelji, rođaci, komšije, školske i radne kolege, sugrađani. Postali smo roboti svakodnevice i bojažljivi miševi koji tipično uskogrudno misle samo o svom interesu. Za to ne možemo okriviti političare, nisu oni krivi što smo tako nejedinstveni, zavidni, zajedljivi i nemarni jedni prema drugima.

Dok ne pronađemo taj duboko zakopani osjećaj empatije u nama samima, o solidarnosti možemo učiti od afričke djece. Antropolog je djeci afričkog plemena predložio zanimljivu igru. Stavio je košaru voća ispod jednog drveta i rekao djeci da će svo voće pripasti onome ko prvi stigne do drveta. Kada im je dao znak za početak utrke, djeca su se uhvatila za ruke, potrčala zajedno i podijelila sve plodove. Na pitanje zašto su to učinili kada je pobjednik mogao dobiti sve sam za sebe, oni su odgovorili: „UBUNTU, kako jedan od nas može biti sretan kada su svi oko njega tužni?“. Ubuntu je koncept života afričkih plemena po kojem ne možeš biti čovjek bez čovjeka, odnosno „JA postojim jer MI postojimo.“

Možemo se ponašati ravnodušno prema nevoljama drugih, možemo zatvarati oči, uši i usta, i potpuno nezainteresirano i nijemo prolaziti jedni kraj drugih. Imamo pravo na to, ali kada nam bude trebala podrška i razumijevanje, ne smijemo se žaliti što je ne dobijamo. Kako god bilo, neko pametan je jednom rekao da smo svi u istoj igri, samo na različitim nivoima, borimo se sa istim paklom, ali različitim demonima.

Uzimajući zdravlje zdravo za gotovo

Zdrav čovjek ima mnogo želja, bolestan samo jednu, da ozdravi. Sve je lako kad sam zdrava, ali uzimajući zdravo za gotovo svoje zdravlje, u utrci za svim tim željama, na kraju su velike šanse da obolim. I onda odjednom sve postane nevažno, osim želje i volje da ozdravim, vratim snagu i energiju kako bih opet jurila. Vrtim se u krug. U toj životnoj jurnjavi, sve što je predmet moje preokupiranosti crpi moju energiju. Umor, neispavanost, razdražljivost i nervoza su signali koje nerijetko ignorišem, zbog toga neminovno dolazi do  „prazne baterije“, pali se crveni alarm i nastupa stanje bolesti. Bolest me primorava da se bavim sobom, tada radim sve ono što nisam radila pa me takva loša navika i dovela do stanja bolesti.  Mnogo više odmaram, spavam, ne nerviram se, jedem zdravu hranu i pronalazim prijeko potrebno vrijeme za sebe. Bolest je vanredno stanje, a briga o sebi traje koliko i to stanje, nakon čega se vraćam svojim ustaljenim životnim navikama, jer Bože moj, svijet će propasti, ili je već propao dok sam bila odsutna u brizi o svom zdravlju?

Većina će se složiti sa mnom, danas je vrlo brz tempo života, mnogo radimo, previše obaveza, premalo vremena, zbog toga smo u konstantnoj žurbi, iscrpljeni, bezvoljni, bez energije da učinimo nešto dobro za sebe. Poput hrčka u kotačiću. Kako god, sve su to izgovori. Da, izgovori, jer i nezaposleni ljudi sa obiljem slobodnog vremena jedu nezdravu hranu, spavaju do podne, ne kreću se. I oni imaju izgovor – nezaposleni su, jadni, depresivni, nemaju volje da učine dobru stvar za sebe i svoje zdravlje. Ako ne želim promjenu, uvijek ću naći opravdanje. Ako ne volim sebe, neću se mijenjati.

Doktori nam govore da je stres uzrok većine bolesti, riječ je o  izlizanoj frazi, kojoj se  cinično smijemo i  pritom je previše ne analiziramo. Ono što nam zapravo žele reći je: „Idi bavi se sobom, svojim mislima, emocijama i reakcijama.“  Ipak baviti se unutrašnjim stanjem iziskuje vrijeme i posvećenost, a toga nam najviše nedostaje, zbog toga što trebamo ispuniti sve kriterije i obaveze prema vanjskom svijetu. Baveći se vanjskim okolnostima, zaboravljamo sebe. Usudim se reći, često i bježimo sami od sebe. Ne daj Bože da u tom procesu bavljenja unutrašnjim svijetom, otkrijemo da nismo tako bajni i sjajni i da nosimo veliki dio odgovornosti za sve što nas snađe u životu. Iz tog razloga je najlakše okriviti vrlo popularni stres, kojeg smo prihvatili kao neminovnost današnjice i nešto vanjsko što nam remeti mir i harmoniju. Mislim da je većina bolesti ustvari rezultat neadekvatnih reakcija našeg organizma na život. To je ono kada sve shvatam lično, kad ne znam postaviti granice, kad krivim sebe i druge, kad sam ljuta na sebe i druge, kad se opirem, kad sam u strahu, kad osjećam tjeskobu i grč. Povrh svega toga, ne znam se nositi sa svim tim emocijama, gurnem ih pod tepih, a sve što je potisnuto kad tad izađe na površinu. Ako se pojavi u vidu bolesti, onda sam itekako zaglibila.  Na taj način sama  stvaram stres svom tijelu, a  stres nisu samo negativne emocije koje osjećam, već i odsustvo umijeća da se na pravi način  nosim s tim emocijama.

Zato kad mi bolest pokuca na vrata, trebam je primiti, jer došla je sa razlogom, da me uspori, ograniči, stjera u ćošak. Došla je da mi pokaže da sam sebe stavila na posljednje mjesto, da sam postala robot kojim ‘stresna’ svakodnevica upravlja, da je sve postalo važnije od redovnog obroka i sna. Tu je da mi kaže da sam samo čovjek od krvi i mesa, da je sasvim u redu  ponekad biti slaba. Istina je, svaka bolest je neugodna, ali ako nisam svjesna da moram stati na loptu, onda je njeno iskustvo neophodno. To mi je prilika da više  volim sebe i svoje tijelo, da postanem zahvalnija na onom što imam. Svaki put kad sam nezadovoljna svojom kosom, sjetim se da postoje žene koje nemaju kosu. Kada me mrzi da obavljam svakodnevne, rutinske poslove, za koje mislim da su sitni, bezvezni i dosadni, sjetim se da postoje ljudi koji nažalost, čak nisu u stanju samostalno voditi računa o svojoj higijeni. Kad pomislim da sam nemoćna ili nesposobna, sjetim se da bez zdravstvenih poteškoća i ograničenja, zapravo imam svu slobodu da napredujem, pokušavam iznova, razvijam se i konačno uspijem u svojim zamislima.

Uistinu je zdravlje najveće bogatstvo i sloboda, a njegov gubitak jedna od najtežih lekcija, kojom učimo razvijati ljubav prema sebi. Tada shvatimo koliko čovjek može u isto vrijeme biti krhko i snažno biće, dok se neumorno bori za sopstveno ozdravljenje. Život svakako prolazi, nemamo kontrolu nad mnogim stvarima nad kojima bi željeli, možda nikad nećemo ni imati, na nama je koliko ćemo kvalitetno živjeti. Kvalitetan život sigurno ne podrazumijeva nemarnost u očuvanju vlastitog zdravlja.

Žene nisu s Venere, niti su muškarci s Marsa!

Svi smo čuli za uzrečicu Žene su sa Venere, muškarci su s Marsa. Nekada sam je i sama uzimala zdravo za gotovo, bez imalo kritike, dok me sticajem okolnosti, nije zaintrigirala astrologija. Na moje laičko iznenađenje, otkrila sam da svaka natalna karta sadrži određeni položaj planeta Venere i Marsa, bez obzira da li se radi o osobi muškog ili ženskog spola. To se čak podrazumijeva,  jer natalna karta pokazuje položaj svih planeta u datom momentu rođenja osobe, shodno tome astrolozi tumače uticaj takvih položaja na životne prilike i izazove s kojima se osoba susreće, ali i na njen karakter i psihološki profil.

Venera je planeta ljubavi, senzualnosti, privrženosti, afiniteta, vrijednosti, umjetnosti i sklada, a Mars  planeta inicijative, rada, pokreta, akcije, strasti, agresije i rata. Nakon tog saznanja, postala mi je jasnija priča o tzv. animi (ženskoj) i animusu (muškoj) strani ličnosti.  Na zaprepaštenje mnogih, svaka osoba, bilo da je muškarac ili žena, nosi u sebi ženski i muški aspekt. U prilog polaritetima i podijeljenosti,   psihologija nas uči o podjeli mozga na lijevu (racionalnu) i desnu (emocionalnu) hemisferu. Lijeva je zadužena za logiku, kalkulaciju, preciznost, promišljenost, uzročno-posljedičnu vezu stvari i pojava, dok se desna odnosi na opažanje, estetiku, kreativnost, maštu, intuiciju i sl. Ljudi koji se rukovode isključivo logičkim zaključivanjem i objašnjenjem imaju jaču lijevu stranu, dok oni koji uvijek prvo uzimaju u obzir dobro poznati osjećaj u trbuhu, koji ih nikad ne vara,  imaju dobro razvijenu desnu hemisferu. Uvriježeno je mišljenje da su muškarci racionalniji, a žene emotivnije. Pojednostavljenom podjelom na muško – žensko, rekli bismo da isključivo muškarci koriste logiku, a žene imaju snove predskazanja, što naravno nije tačno. Svakodnevno svjedočimo ženama koje su proračunate, imaju hladnokrvan pristup prema ljudima i životu općenito, jako izraženu volju da urade ili završe započeto, borbenost da stignu prve do cilja. Isto tako susrećemo muškarce koji su puni suosjećanja, miroljubivosti, skloni umjetnosti i kreativnom izražavanju, pa čak i one koji se ne stide pustiti suzu i pokazati emotivnu stranu, koju svakako imaju. Kao društvo smo skloni etiketiranju, prosuđivanju i osuđivanju ovakvih žena i muškaraca. Pitam se ko smo mi da kažemo da li je neko manje žena i manje muškarac? Ko smo mi, da govorimo o višku/manjku muških i ženskih hormona, nečijoj ženstvenosti i muškosti?

Navedeni primjeri ruše postavku da su žene sa Venera, a muškarci s Marsa. Da je zaista tako, onda bi sve žene imale umjetničke talente, ne bi se nikad posvađale (kamoli počupale za kosu), obožavale bi cvijeće, samo bi osjećale, nikad ne bi razmišljale. S druge strane, svi muškarci bi bili sposobni, samoinicijativni,  neustrašivi ratnici sa oružjem u rukama, željni borbe, krvi i rata, samo bi razmišljali, nikad ne bi osjećali.

Svesti cjelokupnu ličnost, samo na osnovu svog spola, na isključivo ženski ili muški aspekt značilo bi ograničiti sebe u pogledu mnogih karakteristika i mogućnosti. Iako nas patrijarhalno društvo želi svesti samo na spol i reprodukciju, i pripisati nam sve ženske ili sve muške karakteristike, u suštini to nije moguće, jer nas je Bog stvorio kao cjelovita bića. Ključ je u pronalaženju balansa. Zbog toga, svaki put kad posumnjamo u „žensku pamet“ i „mušku intuiciju“, kada ženi koja brani sebe i svoj integritet kažemo „njeno je da se  povuče i šuti“, kada muškarca koji pokaže ranjivost nazovemo pogrdnim imenima ili slabićem uz dobro poznatu rečenicu „muškarci ne plaču jer nisu curice“ zapitajmo se koliko smo ovakvim stavovima zapravo ograničili svoju slobodu da budemo ono što jesmo. Čovjek nije robot, ma kako se trudio ponašati u skladu sa nametnutim očekivanjima okoline, pritom potiskujući svoju pravu prirodu.

Kada kažemo da su žene s Venere a muškarci sa Marsa, želimo istaknuti nepomirljive razlike i suprotnosti između žena i muškaraca, odnosno da postoji takav jaz između spolova usljed čega dolazi do nerazumijevanja. To često opisujemo situacijom u kojoj svako vuče svoj kraj konopca. U takvim okolnostima teško je pronaći kompromis, stvara se tenzija i potreba za dominacijom nad onim drugim. Put do kompromisa je uvijek daleko, ako odbijamo da prihvatimo, razumijemo, i obujemo cipele onog koji drži drugi kraj konopca. Tada ćemo uvijek imati potrebu da branimo i da se borimo za neka „naša“ prava, koja su nam oduzeta ili ugrožena. Zbog tzv „rata spolova“ danas govorimo o ženskim i muškim pravima.  A zapravo sve što nama svima zaista treba, i muškarcima i ženama, da nas tretiraju kao čovjeka, čija vrijednost, sposobnost, kvalitet, važnost, neće zavisiti od biološke odrednice zvane spol.

Suprotnosti su suprotnosti jer su njihove razlike tako jasne i specifične, ali to nikako ne znači da su nepomirljive. Jer šta je svjetlo nego odsustvo tame, a tama odsustvo svjetla. Hladno je kad nema toplote, toplo je kad nema hladnoće. Kad pomiješamo crnu i bijelu dobijemo sivu. Život će nam biti mnogo jednostavniji ako prihvatimo činjenicu da su muški i ženski princip komplementarni, da njihov kontrast ima za cilj prirodan sklad. Kada žene prihvate svoju mušku, a muškarci svoju žensku stranu, bićemo u stanju da mnogo bolje razumijemo jedni druge, tako ćemo lakše uspostaviti toliko željenu ravnotežu u odnosima. Možda tek tada ratne igre prestanu, muški i ženski šovinizam nestanu, a muškarci i žene bolji ljudi postanu. Hm, čak se i rimuje!

 

 

U slijepoj ulici života

U životu se često vozimo do svog cilja puni nade, očekivanja i želje da do njega što prije stignemo. Zbog ushićenosti i nestrpljenja često koristimo prečice, a mnogo puta završimo u slijepoj ulici. Nailazeći na zid, blokadu kažemo da smo zalutali, da smo bili na krivom putu. Nešto smo krivo napravili pa nije ispalo kako treba. Često osim sebe okrivljujemo  druge, tražeći razlog zašto smo skrenuli u slijepu ulicu života, zbog čega smo doživjeli neuspjeh. Pitam se da li je slijepa ulica stvarno metafora za promašaj u životu. Da li je sve ono što nije ispalo kako smo priželjkivali, uistinu poraz? Ili je svaka životna situacija samo prilika da naučimo nešto o sebi? Ako je tako onda porazi, promašaji ne postoje.

Kad razmišljam o svom životu, shvatam da iz uspjeha i pobjede nisam mnogo naučila, dok su mi poteškoće i „porazi“donijeli priliku  da bolje spoznam sebe, svoje želje, namjere i očekivanja. Kada sam nizala uspjehe, od veličine vlastitog ega nisam vidjela dalje od nosa. Bilo je bitno slaviti, veličati sebe i svoj trud koji me doveo do uspjeha. Nakon slavlja, taj osjećaj bitnosti polako bi počinjao da blijedi. Sve dok nije postao dio indiferentnog sjećanja, koji sve rijeđe bude tek osvrt ili digresija. Vremenom čovjek svoje uspjehe uzme zdravo za gotovo, dok se od „neuspjeha“ dugo oporavlja, teško otpušta ili sa gorčinom prisjeća. Kada bi se sve odvijalo onako kako ja želim, po mom zacrtanom planu, mislim da ne bih ništa novo naučila. Nizala bih uspjehe, medalje, ordenje, priznanja, ali egu bi uvijek bilo malo, jer uvijek moram više, bolje, najbolje. Nasuprot tome, doživjeti neki oblik poraza, nije nimalo ugodno iz ugla bilo čijeg ega, ali ako želim svjesno živjeti svoj život i čitati znakove pored puta, onda udarac u zid, nije takva tragedija, ako izostavim dramatični ego koji bi u takvim situacijama kukao: „Zašto baš meni, čime sam to zaslužila, šta sam to skrivila?!“ Svaki put kad sam pala ispit, vraćajući se na nepoloženo gradivo uočavala sam sve ono što mi je prvi put promaklo, ili što sam smatrala nebitnim, uviđala sam koliko toga mi je ostalo nejasno. Zbog toga je popravni ispit bio moja druga šansa da shvatim gdje sam pogriješila, tako sam sa većom dozom samouvjerenosti i jasnoće izlazila na sljedeći ispitni rok.

Šta je slijepa ulica nego prilika za transformaciju sebe i vlastitog životnog pravca. Kako? Tako što ćemo uraditi ono što inače radimo kada se nađemo u ćorsokaku. Vratićemo se unazad, napraviti retrospektivu naših odluka, vratićemo se sebi. Svako preispitivanje nas samih je način da ojačamo mentalno, emocionalno i duhovno, da povećamo samopoštovanje i vjeru u svoju moć da možemo svjesno upravljati životom. Kada radimo stvari koje su u harmoniji sa nama, onda su male šanse da zalutamo. Ali ako nam se dogodi blokada, zid, treba da znamo da je izlaz u povratku sebi. Povratkom sebi olakšavamo svoj put, tada nemamo potrebu za žurbom niti  prečicama, krećemo se pravom brzinom u pravom smjeru. „Slijepe ulice“ postoje kako bismo progledali.

Kako sam spasila sebe

Ne znam koliko je onih koji su doživjeli isto ili slično iskustvo. Zasigurno nisam sama. Svakodnevnim radom na sebi, dolazim do spoznaja koje mi pomažu da sastavim dijelove mozaika i tako učinim svoj život lakšim i jednostvanijim, prepoznavajući smisao u svemu. Ovo je tek jedan primjer ličnog  „čišćenja“ ukorijenjenih obrazaca vjerovanja i ponašanja na putu sretnog i iskrenog života.

Naime, nebrojeno sam puta, većinom nesvjesno a ponekad čak i svjesno, birala da igram ulogu spasitelja u prijateljskim i ljubavnim odnosima. Birala sam ljude sa pričom – komplikovanom i bolnom. Uživala sam njihovo povjerenje da mi otvoreno pričaju o svojim poteškoćama, promašajima i razočarenjima. Kada im je trebalo rame za plakanje, bez imalo sebičnosti nalazila sam vrijeme da odgovorim na njihov poziv u pomoć, da budem pažljivi slušalac. Pružala sam utjehu i podršku, mudro savjetovala i uvijek vjerovala u rješenje, u pozitivan ishod. Priznajem, mnogo mi je imponovalo što mi vjeruju, bila sam ponosna na sebe što sam pravi solidarni prijatelj koji će čuvati njihove bolne tajne. Zaista sam vjerovala u svoju sposobnost da im pomognem, ali oni nisu prihvatali moje savjete i nisu sebe vidjeli onako kako ih ja vidim, kao osobe koje su sposobne da prevaziđu bolne i nesretne životne situacije. Uvijek iznova slušala sam iste priče, iz njih su izlazile emocije poput tuge, žaljenja, nemoći, bezizlaznosti i jada. Stalno su kukali.  Često su me izostavljali kada im je u životu išlo dobro. Primjećivala sam da me traže onda kada im je loše, sa očajničkom željom da to stanje  podijele samnom. Postala sam spužva koja upija njihove loše emocije i iskustva. Postala sam odlagalište negativne energije.

U jednom momentu shvatila sam da me moja potreba da pomognem dovela do saznanja da je riječ o iluziji, jer niko nikom ne može pomoći ako osoba  nije spremna da sama sebi pomogne. S druge strane, ti ljudi nisu meni dali prostora da kažem šta je to što mene muči. Uvidjevši to, postavila sam sebi pitanje:  Zašto bi mi uopće dali prostora, kada sam od početka dobrovoljno im ustupila čitav prostor? Odabrala sam da sakrijem svoje slabosti, nedostatke i probleme kako bih igrala ulogu superjunaka tuđih života. Nisam uspjela u svojoj misiji, nisam dobila priznanje ni nagradu, jer nisu željeli da promjene svoj život, samo su željeli moju pažnju. Ma kako mi teško padala istina, zaista nisam mogla popraviti ni njih, ni njihove živote. Ustvari, samo su  htjeli nekog kome će se žaliti.

Takvom dugogodišnjom praksom sam postala sama sebi nevidljiva, uskraćujući sebi prostor, zatomila sam potrebu da iznesem lične probleme na svjetlo, da posavjetujem sebe kako da iznađem rješenja. Fokusom na tuđe probleme, odabrala sam da igram sporednu ulogu u svom životu, odbijajući potrebu da sebe mijenjam. Nisam mogla popraviti život meni bliskih ljudi, ali sam postala svjesna koliko sam sposobna da popravim svoj život. Ova spoznaja je zaista skinula teret s mojih leđa. Shvatila sam da je sasvim  uredu ako nemam odgovor na baš svako postavljeno pitanje.

Dan kada sam rekla ne svojoj ulozi terapeuta, bio je dan kada sam svjesno odlučila da spasim sebe, i tako postanem superjunak svog života. Prestala sam da žalim ljude sa komplikovanom pričom, prestala sam voljeti žrtvu u njima, ali i žrtvu u sebi. Iz sadašnje perspektive imam potrebu da takve snažno prodrmam i kažem jednu rečenicu: „Saberi se, preuzmi odgovornost i spasi sam sebe!“